Otpadništvo Izraela. – Br. 1

TAM1897 Q1 33.6Propovijed održana u nedjelju navečer, 7. marta 1897. Objavljeno u biltenu Generalne konferencije, prvi kvartal, 1897, sv. 2, br. 1, str. 33-40.

TAM1897 Q1 33.7U lekciji prije nekoliko večeri izjavio sam da do nedavno nisam vidio nijedan primjerak deset zapovijedi objavljen od strane adventista sedmog dana, izvan Biblije, koji je bio onakav kakvim ih je Bog izrekao. Drago mi je što je došlo vrijeme kada adventisti sedmog dana mogu imati primjerak Božjeg zakona onakav kakav ga je Bog dao. Drago mi je što je brat Howe izdao primjerke Božjeg zakona onako kako ga je Bog dao. I sada nećemo više ostavljati sebe otvorenima istoj optužbi kao i drugi, da izostavljamo dio Božjeg zakona kada govorimo pred narodom.

TAM1897 Q1 33.8Možeš sasvim jasno vidjeti da je čovjek koji je prvi dao onaj primjerak Božjeg zakona kojeg gotovo svi ostali koriste, bio Egipćanin. Piše: “Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” Ali on je sebi rekao: “To se ne odnosi ni na mene, ni na bilo koga ko danas živi; jer nas nikada nisu izveli iz Egipta.” To je bilo samo za Jevreje. Stoga je on to izostavio i odštampao ostatak zakona, te je tako svijetu predstavio osakaćenu kopiju zakona koju je sam Gospod dao. Tako je učinio da se čini kako jedini dokument koji je Gospod ikada izgovorio s neba počinje bez navođenja ko je njegov autor, čak i bez njegovog predstavljanja, već jednostavno na grub, neodređen način: “Nećeš imati drugih bogova osim mene.” Odmah bi se moglo postaviti pitanje: Ko ste vi, uopće? Ko to govori? Pa, kada se Zakon uzme onako kako je dan, Bog kaže ko govori. “Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” To je ko govori; nećeš imati drugih bogova preda mnom, “koji može otkupiti iz egipatskog ropstva.”

TAM1897 Q1 33.9Još jedna misao je ovdje važna: Kada se zakon štampa bez uvoda koji je sam Gospod izgovorio, kao što je to obično na tabelama i karticama, nužno je na vrh staviti riječi: “Božiji zakon”. Ovo pokazuje da ljudi shvataju potrebu da postoji neka vrsta potvrde o tome čiji je to zakon i ko je taj koji izgovara ove zapovijedi. I, videći tu potrebu, ljudi stavljaju na početak Božijeg zakona svoju potvrdu da je to Božiji zakon.

TAM1897 Q1 33.10Ali da ljudi štampaju zakon onako kako ga je Gospod dao, imali bi Gospodinovo vlastito svjedočanstvo da je to Božiji zakon i da je on sam taj koji govori ove zapovijedi. On kaže: “Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Da nemaš drugih bogova osim mene”, itd. A kada ljudi mogu imati Gospodinovo vlastito svjedočanstvo da je to njegov zakon, sigurno neće biti potrebe za nečijim ljudskim svjedočanstvom da je to Božiji zakon.

TAM1897 Q1 33.11Zar Gospodnje svjedočanstvo da je ovo njegov zakon nije bolje od svjedočanstva bilo kojeg čovjeka ili svih ljudi zajedno? A kada ljudi izostave Gospodnje vlastito svjedočanstvo da je ovo njegov zakon i umjesto njega stave svoje, može li postojati jasniji primjer da ljudi stavljaju sebe na mjesto Boga? O, odbacimo ovo drsko, nespretno djelo; i uzmimo sveti zakon onako kako ga je njegov sveti Autor izgovorio i napisao! “Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” Amen. Neka bude tako.

TAM1897 Q1 33.12Imajući u sebi sve što je Gospod govorio, Božiji zakon tada svijetu predstavlja i Otkupitelja i Stvoritelja. On tada govori svim ljudima da je onaj koji je autor tog zakona, onaj koji poziva čovjeka na njegovo poštovanje, i Otkupitelj i Stvoritelj. To pokazuje sam zakon. I kada izostave dio koji otkriva Otkupitelja, nije ni čudo što su voljni i spremni izostaviti i dio koji otkriva Stvoritelja čovjeka. Sotona je oduvijek želio da se riješi zakona i da od ljudi sakrije njegovu važnost. Počeo je tako što je iz njega izostavio Otkupitelja, a sada završava time što iz njega izostavlja Stvoritelja. Ali Gospod želi da znamo da je on taj koji nas je izbavio iz Egipta, kako bismo mogli vidjeti i Otkupitelja i Stvoritelja u zakonu koji je dao čovjeku.

TAM1897 Q1 34.1Još jedna stvar. Kada ti i ja vidimo, i zaista vidimo, da Izrael, kada je ušao u zemlju, uopće nije ušao u zemlju koju je Gospod namijenio njima, već ju je potpuno promašio, tada možemo vidjeti kako je Mojsiju bilo razočaravajuće što nije otišao tamo. Sada, kada se čini, kao što se nekim ljudima čini, da je Izrael ušao u zemlju koju je Gospod pripremio za njih, i da je to bilo upravo mjesto na koje ih je Gospod želio odvesti, a zatim vide da je Mojsije umro i otišao na nebo, oni kažu da je Mojsije na kraju ipak najbolje prošao; i da nije bilo tako veliko razočaranje izvesti ga iz zemlje i odvesti na nebo.

TAM1897 Q1 34.2Ali kada shvatimo da je Gospodin želio uzeti ga u svoje sveto prebivalište, na mjesto koje je pripremio za svoje boravište, u svetište koje su njegove ruke uspostavile; tada možemo vidjeti kako je čak i za Mojsija bila razočaravajuća smrt i odlazak na nebo bez ulaska u tu zemlju. Kada je mogao vidjeti da je njegov grijeh imao neke veze s tim što ih je zadržao van blagoslovljene obećane zemlje; kada je mogao vidjeti da je Izrael propustio ono što je Gospod imao za njih: kad je vidio slavnu zemlju, kao što je to učinio s vrha Neba, i bio je primoran promatrati duga razdoblja lutanja, otpadništva i nevolje kroz koja su trebali proći Božja stvar i narod, i znati da je i on imao i najmanju ulogu u uzrokovanju tog dugog lutanja; dovoljno je lako vidjeti kakvo je to za njega bilo teško razočaranje što nije ušao u tu zemlju, a da pri tome uopće nije umro — čak iako je uzet na nebo iz groba.

TAM1897 Q1 34.3Još jedan tekst, ako bi ijedan bio potreban da potvrdi činjenicu da Izrael nije izašao iz Egipta sve dok je bio u pustinji, nalazi se u knjizi Jošue. Sjećate se odlomka — nakon što su prešli Jordan, tada su obrezani — napisano je: “Danas sam s vas uzeo sramotu Egipta.” Ti ljudi, vidite, koji su napustili Egipat, nikada nisu izašli iz Egipta sve dok nisu prešli Jordan; jer tek tada je uklonjena sramota Egipta. Tada su svi bili obraćeni ljudi. Cijeli taj narod je prešao Jordan vjerom. Bio je to narod koji je vjerovao Bogu i nije bilo nijednog neslagateljskog glasa niti sumnjičave misli — tada su izašli iz Egipta. Tako vidite da je potpuno očigledno da je duhovni Egipat doslovni biblijski Egipat.

TAM1897 Q1 34.4Sada prelazimo na večerašnji tekst. To je Brojevi 23:9. Počinjem čitati od sedmog stiha. To je Bileam dok proriče za Balaka, kralja Moaba.

TAM1897 Q1 34.5I započe priču svoju i reče: ‘Balak, kralj moapski, iz Arama me doveo je iz planina istočnih, govoreći: ‘Dođi, prokleti Jakova, dođi, ocrni Izraela.’ Kako da prokunem onoga koga Bog nije prokleo? Ili kako da izazovem onoga koga Gospodin nije izazvao? Jer s vrhova stijena vidim ga, i s brda ga zrem: gle, narod će stanovati sam, i neće biti ubrajan među narode.

TAM1897 Q1 34.6Ovaj tekst je upućen nama večeras. Ovo je sadašnja istina. Ovo je bila izrečena volja Božija u vezi s njegovim narodom kada su bili na granici zemlje u koju ih je želio odvesti nakon što ih je pozvao iz zemlje Egipta. Lutali su pustinjom četrdeset godina i sada su došli na granicu zemlje. I ovo je njegova volja u vezi s njima, da prebivaju sami i da se ne računaju među narodima.

TAM1897 Q1 34.7Osnovni razlog za to, ili jedan od razloga, bolje rečeno, saznat ćete ako se obratite sedmom poglavlju Djela apostolskih. Stjepan je tog dana govorio i ispričao kako je Gospod izveo narod iz Egipta, iz zemlje ropstva, čudesima i znamenjima, a u trideset sedmom i trideset osmom stihu nalaze se ove riječi; u trideset osmom stihu je konkretan odlomak:—

TAM1897 Q1 34.8Ovo je onaj Mojsije koji je rekao sinovima Izraelovim: ‘Proroka će vam Gospod, Bog vaš, podići od vaše braće, kao mene; njega slušajte.’ Ovo je onaj koji je bio u crkvi u pustinji.

TAM1897 Q1 34.9Pa šta je Izrael bio u pustinji?—Crkva. Šta je trebalo biti kada su prešli rijeku i ušli u zemlju?—Crkva. Šta je to drugo značilo nego da mora postojati odvojenost između crkve i države?—Baš kao što je, kada je izveo Abrahama iz te zemlje, Gospodin podučio svijet odvojenosti između crkve i države, i baš kao što je pokazao na primjeru Abrahama da odvojenost crkve i države mora početi u srcu pojedinca.

TAM1897 Q1 34.10Ako se u srcu ne odvojim od države, bit će savez crkve i države gdje god da sam. I tako, iako ne obnašam državnu funkciju ili se tamo ne kandidiram, bit ću političar u crkvi; i tamo ću se kandidirati i tamo ću vršiti utjecaj. Tako da, ako čovjek u srcu nije odvojen od države, a ipak pripada crkvi, bolje bi mu bilo da učestvuje u politici svijeta i da tamo bude političar, nego da svoju politiku uvlači u crkvu.

TAM1897 Q1 34.11Tako, kada je Gospod pozvao Abrahama, rekao je, prije svega: “Iziđi iz svoje zemlje.” A sada, kada se Abraham umnožio i postao crkva, i kada ta crkva treba ući u posebnu službu Gospodnju pred narodima, on objavljuje da ta crkva ne treba biti ubrajana među narodima; da treba stanovati sama. Možete vidjeti kako je Gospod želio da se narod toga pridržava, jer je znao kakve su narodi; i znao je kako su narodi dospjeli u to stanje. Želio je da njegova crkva živi sama, da nema vladara osim njega, nijednog zakona osim njegovog zakona, nijednog zakonodavstva osim Gospodnje riječi, nijedne vlasti osim Gospodnje.

TAM1897 Q1 35.1Bog je namjeravao, kada ih je doveo u zemlju, da on bude glava crkve. Isus Krist je bio glava crkve, naravno, jednako stvarno kao što i sada jest. Znate iz lekcija koje smo proučavali kako su ljudi došli do kraljevstva, monarhije i tako dalje; to je bilo odstupanjem od njega, neprepoznavanjem Boga kao jedinog Vladara, njegovog zakona kao jedinog zakona. Postali su idolopoklonici i tako su izgubili Božiju vlast nad sobom i moć njegovog zakona nad sobom; i, odvojivši se od Boga, među njima je morala postojati vlast kako bi se zadovoljila ambicija onih koji su željeli vladati drugima i kako bi se zaštitili od samih sebe u svojoj divljaštini, zbog udaljenja od Boga.

TAM1897 Q1 35.2Ali je Gospod odvojio Izrael od svih naroda i vlasti, za sebe. Gospod je sada započeo s Izraelom baš tamo gdje je započeo s Abrahamom, da budu odvojeni od kraljeva i vladara oko sebe, od svih vrsta zemaljskih vlasti koje su ih okružavale. Želio je da njegov narod živi sam, i da ne bude takav da se može ubrojiti među bilo koji od naroda, tako da, kada narodi budu gledali na njih, vide da se Izrael ne može smatrati njihovom vrstom.

TAM1897 Q1 35.3Želio je da Izrael pred svijetom stoji tako jasno – i to bi ih razlikovalo od svih drugih naroda – da svi narodi gledajući ih kažu: ‘To je jedinstveno; to nije vrsta vlasti kakva je naša. Oni nemaju kralja; čini se da svako od njih može opstati bez ikakvog vladara.’ I počeli bi to istraživati; rekli bi: ‘Koji je uzrok ovome?’ Kako to da opstajete bez sve te aparature kralja, vojske, poreza i svih tih stvari koje mi moramo podnositi? Odgovor bi bio: Pa, Bog je naš kralj. I za vođenje njegove vlasti ne treba ni približno toliko troškova kao za vašu; jer mi nemamo takvih nevolja kakve vi imate. Da; nemamo poreza, i on je toliko dobar da volimo dati mu sve što imamo, kako bismo podržali i širili blagoslove njegove vlasti.

TAM1897 Q1 35.4A kada mu narod to kaže pogancima, poganci će reći: ‘Zaista je ovaj narod mudar i razuman narod; i koji je to narod na zemlji tako velik, koji ima tako mudre, tako dobre sudove kao što je sav ovaj zakon? I koji je narod kojem je Bog tako blizu kao što je Gospod, tvoj Bog, u svemu za što ga zazivamo?’ To je ono što je Gospod namjeravao. I reče: “Izrael će stanovati sam i neće biti ubrajan među narode.” Namjeravao je naučiti sav svijet razdvajanju crkve i države, ne samo unutar crkve, već i među narodima, što se tiče država, a također i same crkve.

TAM1897 Q1 35.5Samo pogledajte ovdje u Pismo i vidjet ćete to. Ponovljeni zakon 4. Nekoliko stihova govori o cijeloj onoj slici koju sam skicirao. Počevši od prvog stiha, pa do osmog:—

TAM1897 Q1 35.6Sada dakle, slušajte, o Izraele, zakone i sudove kojima vas učim, da ih vršite, da živite i uđete da posjednete zemlju koju vam Gospod, Bog vaših otaca, daje. Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta od nje oduzeti, da biste čuvali zapovijedi Gospoda, Boga vašega, koje vam ja zapovijedam. Oči vaše vidjele su što je Gospod učinio zbog Baal-peora: jer sve muškarce koji su pošli za Baal-peorom, Gospod, Bog tvoj, istreblio je iz vaše sredine. A vi koji ste se držali Gospoda, Boga vašega, živi ste svi danas. Eto, ja sam vas naučio statutima i sudovima, kao što mi je Gospod, Bog moj, zapovjedio, da ih vršite u zemlji u koju ulazite da je zaposjednete. Čuvajte dakle i vršite ih; jer je to vaša mudrost i razumnost pred narodima, koji će čuti sve ove statute i reći: ‘Zaista je ovaj veliki narod mudar i razuman narod.’ Jer ima li ikakav veliki narod koji ima Boga tako blizu sebi, kao što je Gospod, naš Bog, u svemu za što ga prizivamo? I ima li ikakav veliki narod koji ima tako pravedne zakone i sudove kao sav ovaj zakon, koji vam danas stavljam pred vas?

TAM1897 Q1 35.7Da li je onda postojao prostor za donošenje bilo kakvog zakona ili propisa među Izraelcima? – “Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta od nje umanjiti.” Trebali su činiti upravo to. Svi njihovi zakoni su im bili dati. Njihovo zakonodavstvo je bilo potpuno i savršeno; i sve dok su ga imali, nije im trebalo drugo, a čim bi im zatrebalo nešto drugo, to je samo po sebi bilo dokaz da su napustili Boga.

TAM1897 Q1 35.8Sve dok su trebali bilo kakvo zakonodavstvo, od sebe i među sobom, to je bio dokaz da su napustili Boga, da im njegov zakon više nije bio dovoljan i da im njegova vlast više nije bila dovoljna. Tako je upravo i sa svim ostalim pogancima. Tako je sa svim narodima. Tako su postali pogani. I znate da je Izrael prošao istim tim putem. Zaboravili su Boga i zapali u idolopoklonstvo, a zatim su rekli: ‘Moramo imati kralja, da budemo kao svi narodi.’ Ali ne zaboravite da su morali odbaciti Boga prije nego što su mogli imati kralja; i odbacivši Boga, kako bi bili poput svih naroda, poput pogana — to je doslovni smisao — odbacivši Boga da bi bili poput svih naroda, postali su poput naroda koji su odbacili Boga. To znate iz cijele kasnije historije.

TAM1897 Q1 35.9Stoga je potpuno jasno da to nije Božija volja, da to nije u interesu njegovog naroda, da budu kao narodi. To nije Božija volja, to nije za dobro naroda, da imaju bilo kakvu vrstu vlasti poput naroda koji ih okružuju. Znate da ovo nije proizašlo iz praćenja Boga, već iz otpadništva. Iz svega ovoga je potpuno jasno da Bog nije namjeravao da njegov narod uspostavi vlastitu vladu među sobom.

TAM1897 Q1 36.1Gospod nije namjeravao da uspostave vladu poput naroda oko sebe. Kada kaže: “Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta umanjiti od nje”, možete vidjeti da ih je time isključio od bilo kakvog zakonodavstva, od bilo kakve sjene zakonodavstva i time im zabranio da ikada uspostave bilo koji oblik vlasti među sobom.

TAM1897 Q1 36.2I iz ovoga je potpuno jasno da kada su osjetili potrebu za bilo kakvom vladom među sobom, u kojoj moraju imati zakone i vladare osim Boga, to je samo po sebi bio nepobitan dokaz da su zaboravili Boga; da su se udaljili od Njega; da Njegova vlast nije bila dovoljna; da Njegova moć nije bila nad njima da ih drži, te su stoga morali stvoriti i uspostaviti neki oblik vlastite vlasti, kako bi se zaštitili od samih sebe.

TAM1897 Q1 36.3Tako vidite da nije bilo po Gospodinovoj volji da njegov narod, koji je živio sam, ima vlastitu vlast među sobom. Nije bila njegova volja da žive među narodima i imaju vlast poput naroda; jer kada bi se upustili u stvaranje vlastite vlasti da sami sebe upravljaju, ona bi bila baš poput vlasti naroda, jer su svi bili ljudski, a čovječanstvo je svuda isto. Stoga, kada je Izrael poduzeo da uspostavi vlast da bi sam sebe vladao, ona je bila poput onih oko njega i nije mogla biti ništa drugo. Bila je poganska. I uvijek će biti poganska gdje god se za to pokuša.

TAM1897 Q1 36.4“Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta oduzimati od nje, da biste čuvali zapovijedi Gospoda, Boga vašega, koje vam zapovijedam.” Bog namjerava da njegove zapovijedi, njegov zakon, njegova vlast budu dovoljni za njegov narod. I to je dovoljno za njegov narod. To je konačno. Uvijek će biti dovoljno za njegov narod. Ali nije dovoljno za one koji ga nemaju; nije dovoljno za one koji se odvajaju od Boga i od njegovog zakona i vlasti. Njegova vlast im, dakle, nije dovoljna, jer je nemaju; a ako onda naprave vlastitu, ona je jednaka onoj pogana.

TAM1897 Q1 36.5Vaše oči su vidjele što je Gospod učinio zbog Baal-peora: jer sve muškarce koji su pošli za Baal-peorom, Gospod, Bog tvoj, istreblio je iz vaše sredine. A vi koji ste se držali Gospoda, Boga vašega, živi ste svi danas. Gle, naučio sam vas statutima i sudovima, kao što mi je zapovjedio Gospod, moj Bog, da tako činite u zemlji u koju ulazite da je zaposjednete. Čuvajte ih dakle i vršite ih; jer je u tome vaša mudrost i razboritost pred narodima.

TAM1897 Q1 36.6“Ovo je vaša mudrost i razumnost pred narodima.” Ne samo pred mojim očima; već učinite ovo, i svi narodi, pogani, reći će da ste mudri. Narodi, pogani, reći će da imate dobrog razuma.

TAM1897 Q1 36.7Eto, poučio sam vas statutima i sudovima, baš kako mi je Gospod, Bog moj, zapovjedio, da ih vršite u zemlji u koju idete da je zaposjednete. Stoga ih čuvajte i vršite; jer je u tome vaša mudrost i razboritost pred narodima, koji će čuti sve ove zakone i reći: ‘Zaista je ovaj veliki narod mudar i razuman narod.’ Jer koji je narod tako velik koji ima Boga tako blizu sebe, kao što je Gospod, naš Bog, u svemu za što ga zazovemo? A ima li ikakav veliki narod koji ima tako pravedne odredbe i sudove kao sav ovaj zakon koji vam danas postavljam? Samo pazi na sebe i čuvaj svoju dušu marljivo, da ne zaboraviš ono što su tvoje oči vidjele, i da to ne odstupi iz tvog srca sve dane tvog života; nego ih pouči svoje sinove i svoje sinove sinove; osobito dan kada si stajao pred Gospodom, svojim Bogom, na Horebu.

TAM1897 Q1 36.8Ne zaboravi ono što si vidio i čuo, nego posebno ne zaboravi ono što si čuo kad si tog dana stajao pred Horebom. Šta su čuli?—O, Božiji zakon; Božije zapovijedi i vjeru Isusovu čuli su tog dana; glas s neba je objavio otkupljenje i stvaranje, da ljudi ne griješe. Ali je Izrael zaboravio Boga, pa je postao idolopoklonik i rekao: ‘Napravite nam kralja, dajte nam kralja kao i svim narodima.’ Ali o tom vremenu, dok su bili čisti, Gospod je poslije rekao (Psalam 81:13-16):—

TAM1897 Q1 36.9O, da mi je moj narod poslušao, i da je Izrael hodao mojim putevima! Brzo bih pokorio njihove neprijatelje i podigao svoju ruku protiv njihovih protivnika. Mrzitelji Gospodnji morali bi se pokoriti njemu: ali bi njihovo vrijeme trajalo zauvijek. Hranio bih ih i najfinijom pšenicom: i medom iz stijene bih te zadovoljio.

TAM1897 Q1 36.10Sada Gospod kaže za nas da nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina. Kraljevstvo Božje je ponovo uspostavljeno među njegovim narodom, i “kraljevstvo Božje je u vama”, i ono je među vama jer je u svakome od vas i u svima. Dakle, kraljevstvo Božije je savršeno kraljevstvo, jer je kralj savršen kralj, jer je zakon tog kraljevstva savršen zakon. Zar je onda savršeni kralj, i savršeni zakon, i savršeno kraljevstvo, dovoljno za tebe? Je li? Je li to dovoljno za čovjeka?—O da, zasigurno! Zar bi trebalo biti dovoljno za čovjeka?

TAM1897 Q1 36.11A ako sve to nije dovoljno čovjeku, u čemu je problem, u kraljevstvu ili u čovjeku?—Znate da problem može biti samo u čovjeku. Ali pretpostavimo da čovjek ispovijeda da je kršćanin. Je li problem i dalje u čovjeku ili u kraljevstvu?

TAM1897 Q1 36.12(Glasovi) S čovjekom.

TAM1897 Q1 36.13Zamislite da on ispovijeda da je Sedmodnevni adventist, a Božije kraljevstvo mu nije dovoljno; zamislite da okupite gomilu njih i Božije kraljevstvo im nije dovoljno, već moraju imati svoje kraljevstvo, drugo kraljevstvo; moraju uspostaviti vladu, oporezivati se, izabrati upravitelje iz svojih redova da bi sami sebe upravljali; jesu li oni Božija djeca? Je li im dovoljno Božije savršeno kraljevstvo? Pripadaju li oni Božijoj vladi? Je li im Božija vlada dovoljna? Je li Božije kraljevstvo u njima? Je li? Kako to može biti, kada savršeno kraljevstvo, i savršeni kralj, i savršeni zakon, nisu dovoljni za njih?

TAM1897 Q1 37.1Vidite, dakle, da se odvojenost crkve i države, čak i među Adventistima sedmog dana, započinje u srcu; i mora se tamo započeti kod svakog čovjeka, svugdje, inače ne može postojati odvojenost crkve i države tamo gdje je on. Da nijedan čovjek u četvrtom stoljeću, u Rimskom Carstvu, nije imao ujedinjenje crkve i države u svom srcu, ne bi se formiralo papinstvo u četvrtom stoljeću. Da je u svom srcu imao samo crkvu, samo crkvu, a ništa od države, ništa od načela države, samo crkvu — Boga, njegovo kraljevstvo, njegov zakon, njegovu pravednost, da On sam tamo vlada — da li bi ikada moglo biti papstva?

TAM1897 Q1 37.2(Glasovi) Ne.

TAM1897 Q1 37.3Onda šta je ono što je suštinski uvijek potrebno izbjegavati?—Bilo kakvo sjedinjenje crkve i države u srcu. Šta je, onda, jedini siguran zaštitnik od papstva?—To je voljeti Boga svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom. To je “izaći iz svoje zemlje, i od svoje rodbine, i od očeve kuće.” To je okrenuti leđa Egiptu. To je “živjeti samostalno i ne biti ubrajan među narode”.

TAM1897 Q1 37.4Sada čitam iz djela “Carstva Biblije”, stranica 152 i nadalje, neke citate koje sam tamo ubacio iz djela “Patriarsi i proroci”, zajedno sa biblijskim stihovima, upravo o ovoj vezi. Prvo čitam nekoliko svojih riječi; ali reći ću vam kada pročitam riječi iz djela “Patriarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 37.5“Eto, narod će stanovati sam, i neće se računati među narodima.” Gospod nikada nije namjeravao da njegov narod bude oblikovan u kraljevstvo, ili državu, ili vladu, poput naroda ovog svijeta. Nisu smjeli biti poput naroda oko sebe. Trebali su biti odvojeni za Boga “od svih naroda koji su bili na licu zemlje.” “Narod se neće računati među narodima.”

TAM1897 Q1 37.6Ako se smatram pripadnikom njemačke države, da li se onda smatram pripadnikom nacija? Ako se smatram pripadnikom engleske vlade, njenim dijelom, odanim i domoljubnim građaninom koji bi se borio za zastavu, da li se onda smatram pripadnikom nacija? A ako ja ratujem za tu zastavu, moju zastavu, moju britansku zastavu, a moj brat, Sedmodnevni adventist, pripada Sjedinjenim Državama, i lojalan je i patriotan, i te dvije nacije uđu u rat, i on mora odbiti invazije, i dođe do sukoba, onda ja jesam na jednoj strani, a moj brat na drugoj, i brat se bori protiv brata. Je li Bog to odredio?—Znate da nije. Je li on ikada mislio ozbiljno kada je rekao da će narod stanovati sam i da se neće računati među narodima?

TAM1897 Q1 37.7Čitam malo iz vlastitog pisanja u “Carstvima Biblije”—Njihova vlast je trebala biti čista i jednostavna teokratija—Bog njihov jedini Kralj, njihov jedini Vladar, njihov jedini Zakonodavac. To je, zaista, bila crkvena organizacija, koja je počela organizacijom “crkve u pustinji”; i trebala je biti odvojena od svake ideje o državi. Sistem formiran u pustinji preko Mojsija, i nastavio se u Kanaanu preko Jošue, bio je namijenjen da bude vječan.

TAM1897 Q1 37.8Sada čitam iz djela “Patrijarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 37.9Vladavina Izraela je upravljana u ime i po ovlaštenju Jehovinom. Posao Mojsija, sedamdesetorice starješina, vladara i sudija bio je jednostavno da provode zakone koje je Bog dao. Nisu imali ovlaštenje da donose zakone za narod.

TAM1897 Q1 37.10Ko nije imao ovlaštenje da donosi zakone za naciju?

TAM1897 Q1 37.11(Glasovi) Crkva.

TAM1897 Q1 37.12Od koliko se ljudi crkva sastojala? Je li u nju ulazio jedan, ili dva, ili deset, ili dvanaest, ili čak pedeset?—Da. Da li su oni, ili bilo ko od njih, imali ovlasti da donose zakone za ostale, ili čak i za sebe?—Nisu.

TAM1897 Q1 37.13Slušajte, o Izraele, zakone i sudove koje vas učim, da ih vršite, da živite i uđete da posjedujete zemlju koju vam Gospod, Bog vaših otaca, daje. Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta umanjiti od nje.

TAM1897 Q1 37.14Ponovo citirajući iz djela “Patrijarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 37.15To je bio, i ostao, uslov postojanja Izraela kao nacije.

TAM1897 Q1 37.16Onda, kada je Izrael od toga odstupio i poduzeo korak da formira kraljevstvo i bude poput naroda, šta je to značilo?—Gubitak postojanja. Ne zaboravite to.

TAM1897 Q1 37.17Sada još jedan odlomak koji sam napisao, i koji želim ponoviti sada:—

TAM1897 Q1 37.18Načela izraelske vlasti bila su isključivo ona čiste teokratije. U svakoj vlasti, samo odanost građana načelima te vlasti može je učiniti uspješnom.

TAM1897 Q1 37.19To se općenito tako smatra. Koju vladu ovdje razmatramo?—Božiju vladu. Građani koje vlade?—Božije vlade. Dakle, odanost načelima te vlade bila je jedina stvar koja je mogla učiniti tu vladu i to carstvo uspješnim, čak i s Bogom.

TAM1897 Q1 37.20Samo je stalnom prisutnošću Božijom s Izraelom vlada uspostavljena tamo mogla biti uspješna. Odanost načelima te vlade, stoga, od strane naroda zahtijevala je da svaki pojedinac iz naroda neprestano teži stalnoj prisutnosti Božijoj sa sobom, kao jedinog Kralja, Vladara i Zakonodavca, u svemu ponašanju svog svakodnevnog života. Ali “bez vjere je nemoguće ugoditi Mu”. “Po vjeri” Bog prebiva u srcu i vlada životom. Stoga je osnovni princip, zapravo i samo postojanje vlasti Izraela, ležalo u živoj, postojanoj vjeri naroda Izraela.

TAM1897 Q1 38.1I upravo tu je Izrael podbacio. Zapravo, to je jedino mjesto gdje su mogli podbaciti. Nisu ostali u vjeri; nisu ostali vjerni svom Kralju i vlasti. Narod koji je ušao u zemlju, koji je vjerom prešao rijeku Jordan po suhom kad je rijeka bila u punom porastu, čijom je vjerom zidine Jerihona pale ravno kad su ih opkolili sedam dana i povikali pobjednički uzvik vjere — taj narod je vjerovao Gospodu, i on je bio s njima u moći. Ali došao je preokret. Narod je izgubio čistoću vjere i upao u formalizam. Priča je ispričana za nas u nekoliko sažetih stihova u Svetom pismu. “Narod je služio Gospodu sve dane Jošue i sve dane starješina koji su nadživjeli Jošuu, koji su vidjeli sva velika djela Gospodnja koja je učinio za Izrael. I Jošua, sin Nunov, sluga Gospodnji, umro je u sto i deset godina.... I tako se sav taj naraštaj pridružio svojim ocima, a ustade poslije njih drugi naraštaj koji ne poznava Gospoda, niti djela koja je učinio za Izrael. I sinovi Izraelovi činiše zlo u očima Gospodnjim i služiše Baalima; i napustiše Gospoda, Boga otaca svojih, koji ih izveo iz zemlje egipatske, i pođoše za drugim bogovima, bogovima naroda koji su živjeli oko njih, i klanjali su im se i razljutili Gospoda. I napustiše Gospoda, i služili Baalu i Aštoretama.” — “Carstva Biblije”, str. 153, 154.

TAM1897 Q1 38.2To je upravo ono što su učinili u Nimrodovo vrijeme. Koja je bila posljedica u Nimrodovo vrijeme?—Postavili su jednog od sebe za kralja, odbacivši Boga kao kralja. Da li je, dakle, išta čudno što bi posljedica bila ista i sa Izraelom sada u ovo vrijeme?

TAM1897 Q1 38.3Pošto nisu imali Božje prisustvo u srcu da ih odvoji čak i od samih sebe i tako ih učini drugačijima od drugih naroda, bili su toliko slični okolnim narodima da je bilo sasvim prirodno da im se pridruže u obožavanju njihovih bogova. Kada je, kao posljedica njihovog otpadništva, teret njihovih vlastitih djela i ugnjetavanja pogana postao toliko težak da ga više nisu mogli podnijeti, obraćali bi se Gospodu svim srcem, polagali bi svoju nadu samo u njega i tako bi u njemu pronašli slavno oslobođenje od svojih grijeha i od svih svojih ugnjetača. Ali, pošto su se oslobodili, i dalje nisu njegovali i tražili prisustvo svoga Gospoda i Osloboditelja; stoga je njihova religija ponovo postala formalna, te su ubrzo ponovo usvojili običaje pogana i klanjali se njihovim bogovima.

TAM1897 Q1 38.4Da su samo usmjerili svoja srca na Gospoda i vjerovali mu sve vrijeme, kao što su činili u tim naletima reforme, otkrili bi da je on za njih sve vrijeme upravo ono što je bio u tim prilikama. Tada bi njihov cijeli put bio onakav kakav je on uvijek želio da bude – jedan neprekidan napredak naprijed i uvis, rastući u milosti i u spoznaji Gospoda našeg Spasitelja. Tada bi bili svjetlo sjajno i blistavo svim narodima.

TAM1897 Q1 38.5Umjesto da ih ova ponovljena iskustva dovedu do toga da konačno i zauvijek ne vjeruju sebi, već samo Gospodu, oni su zapravo došli do stanja u kojem su konačno izgubili povjerenje u Gospoda i odlučili da se u potpunosti oslanjaju na sebe. U svojoj nevjeri i otpadu, mogli su u neprestanim upadima pogana, kojima je zemlja pljačkana i narod tlačen, vidjeti samo dokaz da je, za sve praktične svrhe, Božja vlada propala.—“Carstva Biblije,” str. 154, 155.

TAM1897 Q1 38.6Sada, citirajući ponovo iz djela “Patrijarsi i proroci”:—

TAM1897 Q1 38.7Sve zle posljedice njihovog vlastitog grijeha i ludosti pripisali su Božijoj vladi.

TAM1897 Q1 38.8Vidite, dakle, kada bilo koji narod koji ispovijeda da pripada Gospodu treba neku drugu vladu osim Njegove, u čemu je problem. Oni su se odvojili od Boga; upali su u zlo; trpe zla raznih vrsta; i za sve to okrivljuju Božju vladu. Božja vlada im nije bila dovoljno dobra; nije učinila dovoljno za njih. Zašto?—Zato što je nisu imali.

TAM1897 Q1 38.9Nastavljam čitati iz “Patrijarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 38.10Postepeno su izgubili strahopoštovanje prema Bogu i prestali cijeniti čast da budu njegov izabrani narod. Privučeni sjajem i raskošem poganskih monarha, umorili su se od svoje jednostavnosti. Između plemena su se pojavile zavist i ljubomora. Unutrašnji sukobi su ih oslabili; bili su neprestano izloženi invazijama svojih poganskih neprijatelja: i narod je počeo vjerovati da, kako bi održali svoj položaj među narodima, plemena moraju biti ujedinjena pod snažnom središnjom vladom. Kako su odstupali od poslušnosti Božijem zakonu, željeli su biti oslobođeni vlasti svog božanskog Vladara; i tako je zahtjev za monarhijom postao raširen po čitavom Izraelu.

TAM1897 Q1 38.11Sada čitam ono što sam napisao u “Carstvima Biblije:”—

TAM1897 Q1 38.12Bila je to ista priča o Vavilonu i Egiptu iznova. Glavni obmanjivač ih je navukao na idolopoklonstvo, a od idolopoklonstva na monarhiju, kako bi stekao prevlast nad njima i zemaljskim utjecajima ih odmamio od služenja Bogu ili ih silom spriječio da služe Bogu.

TAM1897 Q1 38.13I znate da je Izrael progonio proroke, zabranjivao propovijedanje riječi Božije, baš kao što je to činio svaki drugi poganski narod na zemlji od Nimrodova vremena pa sve do danas, i kao što će to činiti svaki drugi poganski narod, čak i ako ga uspostave Sedmodnevni adventisti.

TAM1897 Q1 38.14Sada ponovo citiram iz djela “Patrijarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 38.15Bog je želio da se njegov narod oslanja samo na Njega kao na svog Zakonodavca i Izvor snage. Osjećajući svoju ovisnost o Bogu, bili bi neprestano privlačeni bliže Njemu. Postali bi uzvišeni i plemeniti, podobni za uzvišeni cilj na koji ih je pozvao kao svoj izabrani narod. Ali kada bi čovjek bio postavljen na prijestolje, to bi imalo tendenciju da odvrati umove ljudi od Boga.

TAM1897 Q1 38.16I nije me briga da li je on Sedmodnevni adventist; to ima tendenciju da okrene umove ljudi od Boga.

TAM1897 Q1 38.17Nastavljam čitati iz djela “Patrijarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 38.18Više bi se oslanjali na ljudsku snagu, a manje na božansku moć—

TAM1897 Q1 39.1Da li su trebali zaštitu od pogana?—Da. Zar pogani nisu napadali ih i upadali u njih?—Da. Da li su trebali zaštitu?—Da. Zašto su osnovali vladu?—Za zaštitu—za zaštitu od upada pogana.

TAM1897 Q1 39.2Šta je Gospod rekao ako bi mu se pokoravali i čuvali njegove zakone? Za vrijeme praznika, svi muškarci su mogli napustiti svoje domove i otići u Jeruzalem, i niko im ne bi nanio nikakvu štetu, niti bi poželio njihovu zemlju. Ali kada su se odvojili od Boga i nisu imali njegovu zaštitu, nisu mogli napustiti svoje kuće a da pogani ne uđu. I čak dok su svi bili kod kuće, pogani bi navalili na njih. Kada bi njihova pšenica dozrela i bila spremna za žetvu, pogani bi došli i sve uzeli, čak i kada bi svi muškarci bili kod kuće. A kada bi grožđe dozrelo i bilo spremno za berbu, pogani bi došli i sve ubrali. Zašto?—Zato što su se ljudi odvojili od Boga i on ih nije mogao blagosloviti u njihovom odlasku kao što bi ih blagoslovio kada bi bili s njim, jer bi ih to samo ohrabrilo u njihovom odlasku.

TAM1897 Q1 39.3I tako:—

TAM1897 Q1 39.4Kada bi čovjek bio postavljen na prijestolje, to bi skretalo umove naroda od Boga. Više bi se pouzdavali u ljudsku snagu, a manje u božansku moć, a pogreške njihovog kralja vodile bi ih u grijeh i odvajale narod od Boga.

TAM1897 Q1 39.5Stoga su rekli Samuelu: “Postavi nam kralja da nas sudi kao i sve narode.”

TAM1897 Q1 39.6Sada ponovo citiram iz djela “Patrijarsi i proroci”, još jedan odlomak koji se proteže sve do danas:—

TAM1897 Q1 39.7I danas [Gdje to vodi?—Do sadašnjeg vremena.] postoji čežnja da se usklade sa svjetovnim običajima i praksama među onima koji ispovijedaju da su Božji narod. Kako se udaljavaju od Gospoda, postaju ambiciozni za dobitke i počasti svijeta. Kršćani neprestano nastoje oponašati prakse onih koji štuju boga ovoga svijeta. Mnogi naglašavaju da bi udruživanjem sa svjetincima i prilagođavanjem njihovim običajima mogli vršiti jači utjecaj na bezbožnike.

TAM1897 Q1 39.8To je ono što je Izrael rekao.

TAM1897 Q1 39.9Ali svi koji slijede ovaj put, time se odvajaju od Izvora svoje snage. Postajući prijatelji svijeta, oni su neprijatelji Boga. Radi zemaljske prednosti, oni žrtvuju neizrecivu čast na koju ih je Bog pozvao, a to je da objavljuju vrline Onoga koji nas je izveo iz tame u svoju čudesnu svjetlost.— “Patrijarsi i proroci”, pog. 59, od. 13.

TAM1897 Q1 39.10Sada čitam dalje, o Izraelu tamo davno:—

TAM1897 Q1 39.11“Kao i svi narodi.” Izraelci nisu shvatali da je to što se u tom pogledu razlikuju od drugih naroda bila posebna povlastica i blagoslov. Bog je odvojio Izraelce od svih drugih naroda da bi ih učinio svojim posebnim blagom. Ali oni, zanemarujući tu visoku čast, žarko su željeli oponašati primjer pogana.

TAM1897 Q1 39.12Još uvijek čitam iz “Patrijarha i proroka:”—

TAM1897 Q1 39.13Dani najvećeg prosperiteta Izraela bili su oni u kojima su priznavali Jehovu za svog Kralja, kada su se zakoni i vlast koje je uspostavio smatrali nadmoćnijima od zakona i vlasti svih drugih naroda.

TAM1897 Q1 39.14Kada Božju vlast i zakon smatram nadmoćnijim od vlasti i zakona svih drugih naroda, kako onda mogu imati bilo kakve veze s drugim narodima? Pa ako moram uspostaviti nešto poput drugih naroda da bih samoga sebe upravljao, da bih se držao na pravom putu, i one oko sebe koji su poput mene, da li onda smatram Božiju vlast i zakone superiornijima od onih koje ću sam napraviti? A kada njegove zakone smatram ne superiornijima od onih koje ću napraviti, gdje me to onda stavlja?

TAM1897 Q1 39.15(Glasovi) Iznad Boga.

TAM1897 Q1 39.16Baš kao i drugi papa; baš kao Nimrod — stavljam sebe na mjesto Boga. Nijedan čovjek ne može staviti sebe na mjesto Boga, a da sebe ne stavi iznad Boga.

TAM1897 Q1 39.17Uz to, napisao sam ono što ćete prepoznati kao istinu:—

TAM1897 Q1 39.18Ali sve je to sada bilo zaboravljeno, u njihovoj čvrsto zauzetoj namjeri da imaju kralja, vladu, državu, kao i sve nacije. Suprotno izričitoj volji Gospodnjoj, Izrael će biti ubrojen među nacije.... O, da je Izrael u svoje vrijeme znao ono što pripada njihovom miru! O, da su vjerovali Gospodu i priznali da on zna, bolje od njih, put kojim trebaju ići za svoje dobro! Ali su, uprkos njegovoj najsnažnijoj molbi i najsvečanijem upozorenju, zatvorili uši i otvrdnuli srca, te su tada i tamo krenuli putem koji je, neizbježnom logikom, vodio ka njihovom uništenju i kao nacije i kao izabranog naroda.

TAM1897 Q1 39.19Također se desilo da su se plemena podijelila – deset i dva. Šta je bilo s deset plemena? – Imali su neprekidan niz otpadništva, sve dok nisu uzviknuli: “Nemamo kralja.” Tada im se Gospodin javio preko proroka Ozeja i rekao: “Ja ću vam biti Kralj; vratite mi se, o Izraele, pobjegao si od mene; ja ću vam biti Kralj.” Ali oni se nisu vratili; i odvedeni su u ropstvo i zauvijek su propali.

TAM1897 Q1 39.20Kada je to učinjeno, o Judi je napisano preko Ozeja: “Juda još vlada sa Bogom i vjeran je svetima.” Ali znate da je Juda koračao korak po korak, silazeći putem apostazije, sve dok ne dođe riječ: “Ukloni diademu i skini krunu: ovo više neće biti isto: uzdigni onoga koji je nizak, i ponizi onoga koji je visok. Ja ću prevrnuti, prevrnuti, prevrnuti to: i to više neće biti, dok ne dođe onaj kome pripada; i ja ću mu to dati.”

TAM1897 Q1 39.21Gospod je morao dovesti pogance da vladaju njegovim narodom. I kada ih je Gospod, preko pogana, preko vlasti pogana, sačuvao sve dok im sam nije došao, oni su i dalje vikali riječi koje su izgovorili u danima Šaulovim: “Ne! Već hoćemo kralja.” A kada Krist nije htio biti njihov Kralj, razapeli su ga i povikali: “Nemamo kralja osim cara.”

TAM1897 Q1 40.1Kada su, uprkos protestu Gospoda preko Samuela, povikali: “Ne; nego ćemo imati kralja nad sobom”, u tom poviku je Gospod čuo, i sada je svima lako čuti, njihov konačni povik protiv njega – “Nemamo kralja osim Cezara”. Odbacivši Boga da bi bili “kao svi narodi”, postali su kao svi narodi koji su odbacili Boga.

TAM1897 Q1 40.2Vik koji su izviknuli protiv Krista na Pilatovom sudu bio je sadržan u onom istom “Hoćemo kralja” iz vremena Šaulovih; i Bog ga je čuo. To je logika stvari i nema joj se kako pobjeći. A ako vi i ja želimo izbjeći tu sudbinu, moramo se obratiti Bogu svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom. Moramo izaći iz svoje zemlje, i od svoje rodbine, i iz kuće svoga oca. Moramo okrenuti leđa Egiptu, čak i ako smo na stepenici prema prijestolju zemaljske vlasti; moramo se od toga povući, okrenuti mu leđa, i sve to napustiti, i okrenuti se Bogu u živoj vjeri; a onda moramo živjeti sami, i ne biti ubrajani među narode.

TAM1897 Q1 40.3Tako vidite da je Bog uvijek učio svoj narod, i narode, da vječno spasenje njegovog naroda, i bilo kojeg čovjeka, ovisi o apsolutnom odvajanju crkve i države u srcu.