Apostazija Izraela. – br. 1

TAM1897 Q1 33.6Propovijed održana u nedjelju navečer, 7. ožujka 1897. Objavljeno u Glasniku Glavne konferencije, prvi kvartal, 1897., sv. 2, br. 1, str. 33-40.

TAM1897 Q1 33.7U lekciji prije nekoliko večeri izjavio sam da do nedavno nisam vidio nijedan primjerak deset zapovijesti objavljen od strane adventista sedmog dana, izvan Biblije, koji je glasio onako kako ih je Bog izrekao. Drago mi je što je došlo vrijeme kada adventisti sedmog dana mogu imati primjerak Božjeg zakona onakav kakav je Bog dao. Drago mi je što je brat Howe izdao primjerke Božjeg zakona onako kako ga je Bog dao. I sada nemojmo se više izlagati istoj optužbi kao i drugi za izostavljanje dijela Božjeg zakona kad nastupamo pred narodom.

TAM1897 Q1 33.8Dovoljno je jasno vidjeti da je čovjek koji je prvi dao onaj primjerak Božjeg zakona kojeg gotovo svi ostali koriste bio Egipćanin. Piše: “Ja sam Gospodin, tvoj Bog, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” Ali je sebi rekao: “To se ne odnosi ni na mene ni na bilo koga tko danas živi; jer nas nikada nisu izveli iz Egipta.” To je bilo samo za Židove. Stoga je to izostavio i otisnuo ostatak zakona te je tako svijetu predstavio osakaćenu kopiju zakona koju je sam Gospodin dao. Tako je učinio da se čini kako jedini dokument o kojem je Gospodin ikada govorio s neba započinje bez navođenja tko je njegov autor, čak ni bez njegovog predstavljanja, već započinje na grub, neodređen način: “Nećeš imati drugih bogova uz mene.” Odmah bi se moglo postaviti pitanje: Tko ste vi, zapravo? Tko to govori? Pa, kada se Zakon uzme onako kako je dan, Bog kaže tko to govori. “Ja sam Gospodin, tvoj Bog, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” To je onaj koji govori; ne imaj drugih bogova uz mene, “koji te može otkupiti iz egipatskog ropstva.”

TAM1897 Q1 33.9Ovdje je važna još jedna misao: kada se Zakon tiskuje bez uvoda da je sam Gospodin govorio, kao što je to obično na plakatima i karticama, nužno je na vrh staviti riječi: “Božji Zakon”. To pokazuje da ljudi shvaćaju nužnost postojanja neke vrste potvrde o tome čiji je to zakon i tko je taj koji izgovara ove zapovijedi. I, videći tu nužnost, ljudi stavljaju na početak Božjeg zakona svoju potvrdu da je to Božji zakon.

TAM1897 Q1 33.10Ali kad bi samo tiskali zakon onako kako ga je Gospodin dao, imali bi Gospodnje vlastito svjedočanstvo da je to Božji zakon i da je on sam taj koji govori ove zapovijedi. On kaže: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje Egipta, iz kuće ropstva. Nećeš imati drugih bogova uz mene”, itd. A kad ljudi mogu imati sam Gospodnji certifikat da je to njegov zakon, sigurno neće biti potrebe za certifikatom bilo kojeg čovjeka da je to Božji zakon.

TAM1897 Q1 33.11Zar Gospodnje svjedočanstvo da je ovo njegov zakon nije li bolje od svjedočanstva bilo kojeg čovjeka ili svih ljudi zajedno? I kad ljudi izostave Gospodnje vlastito svjedočanstvo da je ovo njegov zakon i umjesto njega stave svoje, može li postojati jasniji slučaj da ljudi stavljaju sebe na Božje mjesto? O, odbacimo ovo drsko, nespretno djelo; i uzmimo sveti zakon onako kako ga je njegov sveti Autor izgovorio i napisao! “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” Amen. Neka bude tako.

TAM1897 Q1 33.12Imajući u sebi sve što je Gospodin rekao, Božji zakon tada svijetu predstavlja i Otkupitelja i Stvoritelja. Tada govori svim ljudima da je onaj koji je autor tog zakona, onaj koji poziva čovjeka na njegovo pridržavanje, i Otkupitelj i Stvoritelj. To sam zakon pokazuje. I kada izostave dio koji otkriva Otkupitelja, nije čudo da su voljni i spremni izostaviti i dio koji otkriva Stvoritelja čovjeka. Sotona je oduvijek želio riješiti se zakona i sakriti ljudima njegovu važnost. Počeo je tako da je iz njega izostavio Otkupitelja, a sada završava time da iz njega izostavlja Stvoritelja čovjeka. No, Gospodin želi da znamo da je on taj koji nas je izveo iz Egipta, kako bismo mogli vidjeti i Otkupitelja i Stvoritelja u zakonu koji je dao čovjeku.

TAM1897 Q1 34.1Još jedna stvar. Kad ti i ja vidimo, i doista vidimo, da Izrael, kada je ušao u zemlju, uopće nije ušao u zemlju koju je Gospodin namijenio njima, nego ju je potpuno promašio, tada možemo vidjeti kako je Mojsiju bilo razočaranje što nije otišao tamo. A sada, kada se čini, kao što se nekima čini, da je Izrael ušao u zemlju koju mu je Gospodin pripremio, i da je to bilo upravo mjesto kamo ga je Gospodin želio odvesti, a zatim vide da je Mojsije umro i otišao na nebo, kažu da je Mojsije na kraju ipak najbolje prošao; i da nije bilo tako veliko razočaranje izvesti ga iz zemlje i odvesti na nebo.

TAM1897 Q1 34.2Ali kada shvatimo da ga je Gospodin želio povesti u svoje sveto prebivalište, na mjesto koje je pripremio za svoje boravište, u svetište koje su njegove ruke uspostavile; tada možemo vidjeti kako je čak i za Mojsija bila razočaravajuća smrt i odlazak na nebo bez ulaska u tu zemlju. Kad je vidio da je njegov grijeh imao neke veze s time što ih je zadržao izvan blagoslovljene obećane zemlje; kad je vidio da je Izrael propustio ono što je Gospodin imao za njih: kad je vidio slavnu zemlju, kao što je to učinio s vrha brda Nebo, i bio je prisiljen promatrati duga razdoblja lutanja, otpadništva i nevolje kroz koja su trebali proći Božja stvar i narod, i znati da je i on imao i najmanju ulogu u uzrokovanju tog dugog lutanja; dovoljno je lako vidjeti kakvo je to za njega bilo teško razočaranje što nije ušao u tu zemlju, a da uopće nije umro — čak iako je uznesen na nebo iz groba.

TAM1897 Q1 34.3Još jedan tekst, ako bi i bio potreban da potvrdi činjenicu da Izrael nije izašao iz Egipta sve dok je bio u pustinji, nalazi se u knjizi Jošue. Sjećate se odlomka — nakon što su prešli Jordan, tada su obrezani — pisano je: “Danas sam s vas uzeo sramotu Egipta.” Ti ljudi, vidite, koji su napustili Egipat, nikada nisu izašli iz Egipta dok nisu prešli Jordan; jer tek tada je uklonjena sramota Egipta. Tada su svi bili obraćeni ljudi. Cijeli je taj narod prešao Jordan vjerom. Bio je to narod koji je vjerovao Bogu i nije bilo nijednog neslagateljskog glasa niti sumnjičave misli — tada su izašli iz Egipta. Tako vidite da je posve očito da je duhovni Egipat doslovni biblijski Egipat.

TAM1897 Q1 34.4Sada prelazimo na večerašnji tekst. To je Brojevi 23:9. Počinjem čitati od sedmog stiha. To je Bileam dok proriče za Balaka, kralja Moaba.

TAM1897 Q1 34.5I započe govoriti u prispodobi te reče: ‘Balak, kralj moapski, doveo me je iz Arama, iz gorja istočnog, govoreći: Dođi, prokuni Jakova i dođi, suprotstavi se Izraelu.’ Kako bih prokleo onoga koga Bog nije prokleo? Ili kako bih izazvao onoga koga Gospodin ne izazva? Jer s vrhova stijena vidim ga, i s humaka promatram ga: Gle, narod će sam živjeti i neće biti ubrojen među narode.

TAM1897 Q1 34.6Ovaj nam se tekst obraća i večeras. Ovo je sadašnja istina. Ovo je bila izražena volja Božja u vezi s njegovim narodom kada su bili na granici zemlje u koju ih je želio odvesti nakon što ih je izveo iz zemlje Egipta. Lutali su pustinjom četrdeset godina i sada su došli na granicu zemlje. I ovo je njegova volja za njih, da prebivaju sami i da se ne računaju među narodima.

TAM1897 Q1 34.7Osnovni razlog za to, ili jedan od razloga, bolje rečeno, doznat ćete okrećući se sedmom poglavlju Djela apostolskih. Stjepan je toga dana govorio i ispričao kako je Gospodin izveo narod iz Egipta, iz zemlje ropstva, čudesima i znamenjima, a u trideset sedmom i trideset osmom stihu nalaze se ove riječi; u trideset osmom stihu je posebna dionica:—

TAM1897 Q1 34.8To je onaj Mojsije koji je rekao sinovima Izraelovim: ‘Proroka će vam Gospodin, Bog vaš, uzdići iz vaše braće, kao mene; njega slušajte.’ To je onaj koji je bio u crkvi u pustinji.

TAM1897 Q1 34.9Što je onda Izrael bio u pustinji?—Crkva. Što je trebalo biti kad su prešli rijeku i ušli u zemlju?—Crkva. Što je to drugo značilo nego da mora postojati odvojenost između crkve i države?—Baš kao što je, kada je izveo Abrahama iz te zemlje, Gospodin podučio svijet odvojenosti između crkve i države, i kao što je pokazao na Abrahamu da ta odvojenost crkve i države mora započeti u srcu pojedinca.

TAM1897 Q1 34.10Ako se u srcu ne odvojim od države, bit će savez crkve i države gdje god da sam. I tako, iako ne obnašam dužnost u državi ili se tamo ne kandidiram, bit ću političar u crkvi; i tamo ću se kandidirati i tamo ću vršiti utjecaj. Tako da, ako čovjek u srcu nije odvojen od države, a ipak pripada crkvi, bolje bi mu bilo sudjelovati u politici svijeta i biti tamo političar, nego unositi svoju politiku u crkvu.

TAM1897 Q1 34.11Stoga, kada je Gospodin pozvao Abrahama, rekao je, prije svega: “Iziđi iz svoje zemlje.” A sada, kada se Abraham umnožio i postao crkva, i ta crkva je pred ulaskom u posebnu službu Gospodnju pred narodima, on objavljuje da ta crkva ne treba biti ubrajana među narode; ona treba živjeti sama. Možete vidjeti kako je Gospodin želio da se narod toga pridržava, jer je znao kakvi su narodi; i znao je kako su narodi dospjeli u to stanje. Želio je da njegova crkva živi sama, da nema vladara osim njega, nijednog zakona osim njegova zakona, nijednog zakonodavstva osim Gospodnje riječi, nijedne vlasti osim Gospodnje.

TAM1897 Q1 35.1Bog je namjeravao, kada ih je doveo u zemlju, biti glava crkve. Isus Krist je bio glava crkve, naravno, jednako stvarno kao što jest i sada. Znate iz lekcija koje smo proučavali kako su ljudi došli do kraljevstva, monarhije i tako dalje; to je bilo odstupanjem od njega, neprepoznavanjem Boga kao jedinog Vladara, njegova zakona kao jedinog zakona. Postali su idolopoklonici i tako su izgubili Božju vlast nad sobom i moć njegova zakona nad sobom; i, odvojivši se od Boga, među njima je morala postojati vlast kako bi se zadovoljila ambicija onih koji su željeli vladati drugima i kako bi se zaštitili od samih sebe u svojoj divljaštini, zbog odvajanja od Boga.

TAM1897 Q1 35.2Ali je Gospodin odvojio Izrael od svih naroda i vlada za sebe. Gospodin je sada započeo s Izraelom upravo ondje gdje je započeo s Abrahamom, da budu odvojeni od kraljeva i vladara posvuda oko sebe, od svih vrsta zemaljskih vlasti oko sebe. Htio je da njegov narod prebiva sam i da ne bude takav da se može ubrojiti među bilo koji od naroda, tako da, kada narodi budu gledali na njih, vide da se Izrael ne može smatrati jednakim s njima.

TAM1897 Q1 35.3Želio je da Izrael pred svijetom stoji tako jasno – i to bi ih razlikovalo od svih drugih naroda – da svi narodi gledajući ih kažu: ‘To je jedinstveno; to nije vrsta vlasti kakva je naša. Nemaju kralja; čini se da se svatko od njih snalazi bez ikakvog vladara.’ I počeli bi to istraživati; rekli bi: ‘Koji je uzrok ovome?’ Kako to da se snalazite bez sve te aparature kralja, vojske, poreza i svih tih stvari koje mi moramo trpjeti? Odgovor bi bio: Pa, Bog nam je kralj. I za vođenje njegove vlasti ne treba ni približno toliko troškova koliko za vašu; jer mi nemamo takvih nevolja kakve vi imate. Da; nemamo poreza, a on je toliko dobar da mu rado dajemo sve što imamo kako bismo podržali i širili blagoslove njegove vlasti.

TAM1897 Q1 35.4A kada mu narod to kaže pogancima, poganci će reći: ‘Doista je ovaj narod mudar i razuman narod; i koji je to narod na zemlji tako velik, koji ima tako mudre, tako dobre zakone kao što je ovaj zakon? I koji narod ima Boga tako blizu sebi kao što je Gospodin, tvoj Bog, u svemu za što ga zazivamo?’ To je ono što je Gospodin namjeravao. I reče: “Izrael će stanovati sam i neće biti ubrajan među narode.” Namjeravao je poučiti cijeli svijet o odvojenosti crkve i države, ne samo unutar crkve, već i među narodima, što se tiče država, kao i same crkve.

TAM1897 Q1 35.5Samo pogledajte ovdje u Pismo i vidjet ćete to. Ponovljeni zakon 4. Nekoliko stihova govori o cijeloj onoj slici koju sam skicirao. Počevši od prvog stiha, čitajući do osmog:—

TAM1897 Q1 35.6Sada dakle, poslušajte, o Izraele, zakone i pravde koje vam propisujem, da ih vršite, da živite i uđete te posjednete zemlju koju vam Gospodin, Bog vaših otaca, daje. Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta od nje oduzimati, da biste čuvali zapovijedi Gospodina, Boga vašega, koje vam zapovijedam. Oči su vaše vidjele što je Gospodin učinio zbog Baala-peora: jer sve muškarce koji su pošli za Baalom-peorom, Gospodin, Bog tvoj, istreblio je iz vaše sredine. A vi koji ste se držali Gospodina, Boga vašega, živi ste svi danas. Eto, poučio sam vas statutima i sudovima, kao što mi je zapovjedio Gospodin, moj Bog, da ih vršite u zemlji u koju ulazite u posjed. Čuvajte dakle i vršite ih; jer je to vaša mudrost i razboritost pred očima naroda koji će čuti sve ove zakone i reći: ‘Zaista je ovaj veliki narod mudar i razuman narod.’ Jer ima li ikakva naroda tako velikog kojem je Bog tako blizak kao što je Gospodin, naš Bog, u svemu za što ga prizivamo? I ima li ikakva naroda tako velikog koji ima tako pravedne odredbe i pravde kao sav ovaj zakon koji vam danas stavljam pred vas?

TAM1897 Q1 35.7Je li onda postojao prostor za donošenje bilo kakvog zakona ili propisa među Izraelcima? – “Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta od nje umanjivati.” Trebali su činiti upravo to. Svi su njihovi zakoni bili dati njima. Cijeli je njihov zakon bio dovršen i savršen; i sve dok su ga imali, nisu trebali nijedan drugi, a čim bi im zatrebao drugi, to je samo po sebi bilo dokaz da su napustili Boga.

TAM1897 Q1 35.8Sve dok su trebali bilo kakvo zakonodavstvo, od sebe i među sobom, to je bio dokaz da su napustili Boga, da im njegov zakon više nije bio dovoljan i da im njegova vlast više nije bila dovoljna. Tako je upravo i sa svim ostalim pogancima. Tako je sa svim narodima. Tako su postali pogani. I znate da je Izrael prošao istim tim putem. Zaboravili su Boga i zapali u idolopoklonstvo, a zatim rekli: ‘Moramo imati kralja, da budemo kao svi narodi.’ Ali ne zaboravite da su morali odbaciti Boga prije nego što su mogli imati kralja; i odbacivši Boga, kako bi bili poput naroda, poput pogana — to je doslovni smisao —, odbacivši Boga kako bi bili poput naroda, postali su poput naroda koji su odbacili Boga. To znate iz cijele daljnje povijesti.

TAM1897 Q1 35.9Stoga je posve jasno da to nije Božja volja, niti je u interesu njegovog naroda da budu poput naroda. Nije Božja volja, niti je za dobro naroda da imaju bilo kakvu vrstu vlasti poput naroda koji ih okružuju. Znate da to nije proizašlo iz slijedenja Boga, nego iz otpadništva. Iz svega toga sasvim je jasno da Bog nije namjeravao da njegov narod uspostavi vlastitu vlast među sobom.

TAM1897 Q1 36.1Gospodin nije namjeravao da uspostave vladu poput naroda oko sebe. Kada kaže: “Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta oduzeti od nje”, možete vidjeti da ih je time isključio od bilo kakvog zakonodavstva, od bilo kakve sjene zakonodavstva i tako im zabranio da ikada uspostave bilo koji oblik vlasti među sobom.

TAM1897 Q1 36.2I iz toga je posve jasno da kada su osjetili potrebu za bilo kakvom vladom među sobom, u kojoj moraju imati zakone i vladare osim Boga, to je samo po sebi bio nepobitan dokaz da su zaboravili Boga; da su se udaljili od njega; da njegova vlast nije bila dovoljna; da njegova moć nije bila nad njima da ih drži, te su stoga morali stvoriti i uspostaviti neki oblik vlastite vlasti kako bi se zaštitili od samih sebe.

TAM1897 Q1 36.3Tako vidite da nije bilo po Gospodnjoj volji da njegov narod, koji je živio sam, ima vlastitu vlast među sobom. Nije bila njegova volja da žive među narodima i imaju vlast poput naroda; jer kad bi se poduzeli uspostaviti vlastitu vlast da njome sami sebe upravljaju, ona bi bila baš poput vlasti naroda, jer su svi bili ljudski, a čovječanstvo je svugdje isto. Stoga, kada je Izrael poduzeo uspostavu vlastite vlasti da bi sam sebe upravljao, ona je bila poput onih oko njega i nije mogla biti ništa drugo. Bila je poganska. I uvijek će biti poganska gdje god se pokuša uspostaviti.

TAM1897 Q1 36.4“Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta od nje oduzimati, da biste čuvali zapovijedi Gospodina, Boga vašega, koje vam zapovijedam.” Bog namjerava da njegove zapovijedi, njegov zakon, njegova vlast budu dovoljni njegovom narodu. I to je dovoljno za njegov narod. To je riješeno. Uvijek će biti dovoljno za njegov narod. Ali nije dovoljno za one koji ga nemaju; nije dovoljno za one koji se odvajaju od Boga i od njegova zakona i vlasti. Njegova vlast za njih nije dovoljna, jer je nemaju; a ako je sami stvore, ona je jednaka onoj pogana.

TAM1897 Q1 36.5Vaše su oči vidjele što je Gospodin učinio zbog Baal-peora: jer sve muškarce koji su pošli za Baal-peorom, Gospodin, Bog tvoj, istreblio je iz vaše sredine. A vi koji ste se držali Gospodina, Boga svojega, svi ste živi do današnjega dana. Gle, naučio sam vas statutima i sudovima, kao što mi je zapovjedio Gospodin, Bog moj, da tako činite u zemlji u koju ulazite da je u posjed uzmete. Stoga ih čuvajte i vršite; jer je to vaša mudrost i razboritost pred očima naroda.

TAM1897 Q1 36.6“To je vaša mudrost i razboritost pred očima naroda.” Ne samo pred mojim očima; nego učinite ovo i svi narodi, pogani, reći će da ste mudri. Narodi, pogani, reći će da imate dobrog razuma.

TAM1897 Q1 36.7Eto, poučio sam vas statutima i sudovima, baš kako mi je zapovjedio Gospodin, moj Bog, da ih vršite u zemlji u koju ulazite u posjed. Stoga ih čuvajte i vršite; jer je u tome vaša mudrost i razboritost pred narodima koji će čuti sve ove odredbe i reći: ‘Doista je ovaj veliki narod mudar i razborit narod.’ Jer koji je narod tako velik da ima tako pravedne odredbe i zakone kao sav ovaj zakon koji vam danas postavljam? Samo pazi na sebe i čuvaj dušu svoju marljivo, da ne zaboraviš riječi koje si čuo, da ti ne izađu iz srca; nego ih čuvaj savjesno u životu svome i u smrti svojoj. Jer sam te poučio odredbama i zakonima, kao što mi je zapovjedio Gospodin, moj Bog, da ih vršiš u zemlji u koju ulaziš da je posjedneš. I koji je narod tako velik da ima tako pravedne odredbe i zakone kao sav ovaj zakon koji vam danas postavljam? Samo pazi na sebe i čuvaj dušu svoju marljivo, da ne zaboraviš riječi koje si čuo, da ti ne izađu iz srca; nego ih čuvaj savjesno u životu svome i u smrti svojoj. Jer sam te poučio odredbama i zakonima, kao što mi je zapovjedio Gospodin, moj Bog, da ih vršiš u zemlji u koju ulaziš da je posjedneš. Čuvajte ih dakle i vršite; jer je u tome vaša mudrost i razboritost pred narodima koji će čuti sve ove odredbe i reći: ‘Doista je ovaj veliki narod mudar i razborit narod.’ Jer koji je narod tako velik da ima Boga tako blizu sebi kao što je Gospodin, naš Bog, u svemu u što ga prizivamo? A ima li ikoja velika nacija koja ima tako pravedne odredbe i zakone kao ovaj sav zakon koji vam danas postavljam? Samo pazi na sebe i marljivo čuvaj dušu svoju, da ne zaboraviš stvari koje su tvoje oči vidjele, i da ne odstupe od srca tvoga sve dane života tvoga: nego ih pouči sinove svoje i sinove sinova svojih; osobito dan kad si stajao pred Gospodinom, Bogom svojim, na Horebu.

TAM1897 Q1 36.8Ne zaboravi ono što si vidio i čuo, nego osobito ne zaboravi ono što si čuo kad si onog dana stajao pred Horebom. Što su čuli?—O, Božji zakon; Božje zapovijedi i vjeru Isusovu čuli su onog dana; glas s neba objavio je otkupljenje i stvaranje, da ljudi ne griješe. Ali je Izrael zaboravio Boga, pa je postao idolopoklonik i rekao: “Dajte nam kralja, dajte nam kralja, kao i svim narodima.” Ali o tom vremenu, dok su bili neokaljani, Gospodin je potom rekao (Psalam 81:13-16):—

TAM1897 Q1 36.9O, da mi je moj narod poslušao, i da je Izrael hodao mojim putevima! Brzo bih pokorio njihove neprijatelje i podigao svoju ruku protiv njihovih protivnika. Mrzitelji Gospodnji morali bi se pokoriti njemu: a njihovo bi vrijeme trajalo zauvijek. Hranio bi ih i najfinijom pšenicom: i medom iz stijene zasitio bih te.

TAM1897 Q1 36.10Sada Gospodin kaže o nama da nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina. Kraljevstvo Božje ponovno je uspostavljeno među njegovim narodom, i “kraljevstvo Božje je u vama”, i ono je među vama jer je u svakome i u svima. Dakle, kraljevstvo Božje je savršeno kraljevstvo, jer je kralj savršen kralj, jer je zakon tog kraljevstva savršen zakon. Dakle, savršeni kralj, savršen zakon i savršeno kraljevstvo, jesu li dovoljni za vas? Jesu li? Je li to dovoljno za čovjeka?—O da, zasigurno! Trebalo bi li biti dovoljno za čovjeka?

TAM1897 Q1 36.11A ako sve to nije dovoljno čovjeku, u čemu je problem, u kraljevstvu ili u čovjeku?—Znate da problem može biti samo u čovjeku. Ali pretpostavimo da čovjek ispovijeda da je kršćanin. Je li problem i dalje u čovjeku ili u kraljevstvu?

TAM1897 Q1 36.12(Glasovi) S čovjekom.

TAM1897 Q1 36.13Zamislite da on ispovijeda da je adventist sedmog dana, a kraljevstvo Božje mu nije dovoljno; zamislite da skupite gomilu njih na okupu, i kraljevstvo Božje im nije dovoljno, nego moraju imati svoje kraljevstvo, drugo kraljevstvo; moraju uspostaviti vladu, moraju se oporezivati, izabrati upravitelje iz svoje sredine da bi sami sebe upravljali; jesu li oni Božja djeca? Je li im dovoljno savršeno Božje kraljevstvo? Pripadaju li Božjoj vlasti? Je li im dovoljna Božja vlast? Je li kraljevstvo Božje u njima? Je li? Kako može biti, kad savršeno kraljevstvo, i savršeni kralj, i savršeni zakon, nisu dovoljni za njih?

TAM1897 Q1 37.1Vidite dakle da se odvojenost crkve i države, čak i među Adventistima sedmog dana, započinje u srcu; i mora se ondje započeti kod svakog čovjeka, svugdje, inače ne može biti odvojenosti crkve i države ondje gdje je on. Da nijedan čovjek u četvrtom stoljeću, u Rimskom Carstvu, nije imao ujedinjenje crkve i države u vlastitom srcu, ne bi se formiralo papinstvo u četvrtom stoljeću. Da je u svom srcu imao samo crkvu, samo crkvu, a ništa od države, ništa od načela države, samo crkvu — Boga, njegovo kraljevstvo, njegov zakon, njegovu pravednost, da on sam tamo vlada — bi li ikada moglo postojati papinstvo?

TAM1897 Q1 37.2(Glasovi) Ne.

TAM1897 Q1 37.3Što je onda ono što je uvijek nužno izbjegavati?—Bilo kakvo sjedinjenje crkve i države u srcu. Što je, dakle, jedini siguran zaštitnik od papinstva?—To je ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom. To je “izići iz svoje zemlje, i od svoje rodbine, i od očeve kuće.” To je okrenuti leđa Egiptu. To je “živjeti sam i ne biti ubrajan među narode”.

TAM1897 Q1 37.4Sada čitam iz djela “Carstva Biblije”, stranica 152 i nadalje, neke citate koje sam ondje ubacio iz djela “Patriarsi i proroci”, s biblijskim stihovima, upravo o ovoj vezi. Prvo čitam nekoliko svojih riječi; ali reći ću vam kada pročitam riječi iz djela “Patriarsi i proroci”:—

TAM1897 Q1 37.5“Eto, narod će stanovati sam i neće biti ubrajan među narode.” Gospod nikada nije namjeravao da njegov narod bude oblikovan u kraljevstvo, državu ili vladu poput naroda ovoga svijeta. Nisu smjeli biti poput naroda oko sebe. Trebali su biti odvojeni za Boga “od svih naroda koji su bili na licu zemlje”. “Narod neće biti ubrajan među narode.”

TAM1897 Q1 37.6Ako se smatram pripadnikom njemačke države, pripadam li onda nacijama? Ako se smatram pripadnikom engleske vlade, njezinim dijelom, vjernim i domoljubnim građaninom koji bi se borio za zastavu, pripadam li onda nacijama? A ako ja ratujem za tu zastavu, moju zastavu, moju britansku zastavu, a moj brat, adventist sedmog dana, ovdje pripada Sjedinjenim Državama, i lojalan je i domoljuban, i te dvije nacije uđu u rat, i on mora odbiti invazije, i dođe do sukoba, onda ja jesam na jednoj strani, a moj brat na drugoj, i brat se bori protiv brata. Je li Bog to odredio?—Znate da nije. Je li onda ikada mislio ozbiljno kad je rekao da će narod stanovati sam i da se neće računati među narodima?

TAM1897 Q1 37.7Čitam malo iz vlastitog pisanja u “Carstvima Biblije:”—Njihova je vlast trebala biti čista i jednostavna teokracija—Bog njihov jedini Kralj, njihov jedini Vladar, njihov jedini Zakonodavac. To je, doista, bila crkvena organizacija, koja je započela organizacijom “crkve u pustinji”; i trebala je biti odvojena od svake ideje o državi. Sustav uspostavljen u pustinji preko Mojsija, a nastavio se u Kanaanu preko Jošue, bio je zamišljen kao trajan.

TAM1897 Q1 37.8Sada čitam iz djela “Patrijarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 37.9Vladom Izraela upravljalo se u ime i pod ovlastima Jehovinim. Posao Mojsija, sedamdesetorice starješina, vladara i sudaca bio je jednostavno provoditi zakone koje je Bog dao. Nisu imali ovlasti donositi zakone za narod.

TAM1897 Q1 37.10Tko nije imao ovlasti donositi zakone za narod?

TAM1897 Q1 37.11(Glasovi) Crkva.

TAM1897 Q1 37.12Koliko je ljudi činilo crkvu? Je li to uključivalo jednog, ili dvoje, ili deset, ili dvanaest, ili možda pedeset?—Da. Jesu li oni, ili bilo tko od njih, imali ovlasti donositi zakone za ostale, ili čak i za sebe?—Nisu.

TAM1897 Q1 37.13Slušajte, o Izraele, zakone i sudove koje vas učim, da ih vršite, da živite i uđete te u posjed uzmete zemlju koju vam Gospodin, Bog vaših otaca, daje. Nećete dodavati ništa riječi koju vam zapovijedam, niti ćete išta od nje oduzimati.

TAM1897 Q1 37.14Citirajući ponovno iz djela “Patriarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 37.15To je bio i ostao uvjet postojanja Izraela kao naroda.

TAM1897 Q1 37.16Kad je Izrael od toga odstupio i poduzeo korak da stvori kraljevstvo te bude poput naroda, što je to značilo?—Gubitak postojanja. Ne zaboravite to.

TAM1897 Q1 37.17Sada još jedan odlomak koji sam napisao, a koji sada želim ponoviti:—

TAM1897 Q1 37.18Načela izraelske vlasti bila su isključivo ona čiste teokracije. U svakoj vlasti samo odanost građana načelima te vlasti može je učiniti uspješnom.

TAM1897 Q1 37.19To se općenito tako smatra. Kojoj vladi ovdje razmatramo?—Božjoj vladi. Građani koje vlade?—Božje vlade. Dakle, odanost načelima te vlade bila je jedina stvar koja je mogla učiniti tu vladu i to gospodstvo uspješnima, čak i s Bogom.

TAM1897 Q1 37.20Samo je stalnom prisutnošću Boga s Izraelom vlada uspostavljena ondje mogla biti uspješna. Odanost načelima te vlade, stoga, od strane naroda zahtijevala je da svaki od njih neprestano teži stalnoj prisutnosti Boga sa sobom, kao jedinog Kralja, Vladara i Zakonodavca, u svemu ponašanju svog svakodnevnog života. Ali “bez vjere je nemoguće ugoditi Mu.” “Po vjeri” Bog prebiva u srcu i vlada životom. Stoga je temeljno načelo, zapravo i samo postojanje, izraelske vlasti ležalo u živoj, postojanoj vjeri izraelskog naroda.

TAM1897 Q1 38.1I upravo tu je Izrael podbacio. Zapravo, to je jedino mjesto gdje su mogli podbaciti. Nisu ostali u vjeri; nisu ostali vjerni svome Kralju i vlasti. Narod koji je ušao u zemlju, koji je vjerom prešao rijeku Jordan po suhom kad je rijeka bila u punom porastu, čijom su vjerom zidine Jerihona pale ravno na tlo nakon što su ih opkolili sedam dana i povikali pobjednički povik vjere — taj je narod vjerovao Gospodinu, i on je bio s njima u moći. Ali došao je preokret. Narod je izgubio čistoću vjere i upao u formalizam. Priča je ispričana za nas u nekoliko sažetih stihova u Svetom pismu. “Narod je služio Gospodinu sve Jošuine dane i sve dane starješina koji su nadživjeli Jošuu, koji su vidjeli sva ona velika djela Gospodnja koja je učinio za Izrael. A Jošua, sin Nunov, Gospodnji sluga, umro je u sto i deset godina.... I tako se sav taj naraštaj pridružio svojim ocima, a ustade poslije njih drugi naraštaj koji ne poznava Gospodina niti djela koja je on učinio za Izrael. I sinovi Izraelovi činili su zlo u očima Gospodnjim i služili Baalima; i napustili su Gospodina, Boga otaca svojih, koji ih je izveo iz zemlje Egipatske, i slijedili druge bogove, bogove naroda koji su živjeli oko njih, i klanjali im se i provocirali Gospodina na gnjev. I napustiše Gospodina te služiše Baalu i Aštoretama.” – “Carstva Biblije”, str. 153, 154.

TAM1897 Q1 38.2To je upravo ono što su činili u Nimrodovo vrijeme. Koja je bila posljedica u Nimrodovo vrijeme?—Postavili su jednoga od sebe za kralja, odbacivši Boga kao kralja. Je li, dakle, išta čudno što bi posljedica bila ista i za Izrael sada u ovo vrijeme?

TAM1897 Q1 38.3Nemajući Božje prisutnosti u srcu da ih odvoji čak i od samih sebe i tako učini različitima od drugih naroda, bili su toliko slični okolnim narodima da je bilo sasvim prirodno da im se pridruže u obožavanju njihovih bogova. Kada je, kao posljedica njihove apostazije, teret njihovih vlastitih djela i ugnjetavanja pogana postao toliko težak da ga više nisu mogli podnijeti, obratili su se Gospodinu svim srcem, stavili su svoju vjeru u njega jedinoga i tako su u njemu pronašli slavno oslobođenje od svojih grijeha i od svih svojih ugnjetavatelja. No, kad su se osjetili oslobođeni, nisu uspjeli njegovati i privlačiti prisutnost Gospodina i Spasitelja; stoga je njihova religija ponovno postala formalna te su ubrzo ponovno usvojili običaje pogana i štovali njihove bogove.

TAM1897 Q1 38.4Da su samo usmjerili svoja srca na Gospodina i vjerovali mu neprestano, kao što su činili u tim naletima reforme, otkrili bi da im je on neprestano upravo onakav kakav je bio u tim prilikama. Tada bi njihov cijeli put bio onakav kakav je on uvijek želio da bude – neprekidan napredak naprijed i uvis, rastući u milosti i spoznaji Gospodina našega Spasitelja. Tada bi bili svjetlo sjajno i blistavo svim narodima.

TAM1897 Q1 38.5Umjesto da ih ta ponovljena iskustva dovedu do točke u kojoj bi napokon i zauvijek prestali vjerovati sebi i pouzdali se samo u Gospodina, oni su zapravo došli do stanja u kojem su naposljetku prestali vjerovati Gospodinu i odlučili se u potpunosti pouzdati u sebe. U svojoj nevjeri i otpadu mogli su u neprestanim upadima pogana, kojima je zemlja pljačkana i narod tlačen, vidjeti samo dokaz da je, za sve praktične svrhe, Božja vlast propala.—“Carstva Biblije”, str. 154, 155.

TAM1897 Q1 38.6Sada, citirajući ponovno iz djela “Patriarsi i proroci”:—

TAM1897 Q1 38.7Sve zle posljedice vlastitog grijeha i ludosti pripisali su Božjoj vlasti.

TAM1897 Q1 38.8Vidite dakle, kad god neki narod koji ispovijeda da pripada Gospodinu treba neku drugu vlast osim Njegove, u čemu je problem. Odstupili su od Boga; upali su u zlo; trpe zla raznih vrsta; i ta zla pripisuju Božjoj vlasti. Božja vlast nije bila dovoljno dobra za njih; nije učinila dovoljno za njih. Zašto?—Zato što je nisu imali.

TAM1897 Q1 38.9Čitam dalje iz djela “Patriarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 38.10Postupno su izgubili strahopoštovanje prema Bogu i prestali cijeniti čast da budu njegov izabrani narod. Privučeni sjajem i raskošem poganskih monarha, umorili su se od svoje jednostavnosti. Između plemena izniknule su zavist i ljubomora. Unutarnje razmirice učinile su ih slabima; neprestano su bili izloženi prodorima svojih poganskih neprijatelja: a narod je počeo vjerovati da, kako bi održali svoj položaj među narodima, plemena moraju biti ujedinjena pod snažnom središnjom vlašću. Kako su odstupali od poslušnosti Božjem zakonu, željeli su se osloboditi vlasti svoga božanskog Vladara; i tako je zahtjev za monarhijom postao raširen po čitavom Izraelu.

TAM1897 Q1 38.11Sada čitam ono što sam napisao u “Carstvima Biblije:”—

TAM1897 Q1 38.12Bila je to ista priča o Babilonu i Egiptu iznova. Glavni obmanjivač odveo ih je u idolopoklonstvo, a iz idolopoklonstva u monarhiju, kako bi stekao prevlast nad njima i zemaljskim utjecajima odvratio ih od služenja Bogu, ili ih silom spriječio da mu služe.

TAM1897 Q1 38.13I znate da je Izrael progonio proroke, zabranjivao propovijedanje Božje riječi, baš kao što je to činila svaka druga poganska nacija na zemlji od Nimrodova vremena pa sve do danas, i kao što će to činiti svaka druga poganska nacija, čak i ako je uspostave adventisti sedmog dana.

TAM1897 Q1 38.14Sada ponovno citiram iz djela “Patriarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 38.15Bog je želio da se njegov narod oslanja samo na njega kao na svog Zakonodavca i Izvor snage. Osjećajući svoju ovisnost o Bogu, bili bi neprestano privlačeni bliže njemu. Postali bi uzvišeni i plemeniti, prikladni za uzvišeni cilj kojem ih je pozvao kao svoj izabrani narod. Ali kad bi čovjek bio postavljen na prijestolje, to bi nastojalo odvući umove ljudi od Boga.

TAM1897 Q1 38.16I nije me briga je li on adventist sedmog dana; to ima tendenciju okrenuti umove ljudi od Boga.

TAM1897 Q1 38.17Čitam dalje iz djela “Patriarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 38.18Više bi se oslanjali na ljudsku snagu, a manje na božansku moć—

TAM1897 Q1 39.1Trebala im je li zaštita od pogana?—Da. Jesu li ih pogani napadali i upadali na njih?—Da. Trebala im je li zaštita?—Da. Zašto su uspostavili vladu?—Za zaštitu—za zaštitu od upada pogana.

TAM1897 Q1 39.2Što je Gospodin rekao ako će mu poslušati i čuvati njegove zakone? Za vrijeme blagdana, svi su muškarci mogli napustiti svoje domove i otići u Jeruzalem, i nitko im ne bi nanio nikakvu štetu, niti poželio njihovu zemlju. Ali kad su se odvojili od Boga i nisu imali njegovu zaštitu, nisu mogli napustiti svoje kuće a da pogani ne uđu. I čak dok su svi bili kod kuće, pogani bi navalili na njih. Kad bi njihova pšenica dozrela i bila spremna za žetvu, pogani bi došli i sve uzeli, čak i kad bi svi muškarci bili kod kuće. A kad bi grožđe bilo zrelo i spremno za berbu, pogani bi došli i sve uberu. Zašto?—Zato što se narod odvojio od Boga i on ih nije mogao blagosloviti u njihovom odlasku kao što bi ih blagoslovio kad bi bili s njim, jer bi ih time samo ohrabrio u njihovom odlasku.

TAM1897 Q1 39.3I tako:—

TAM1897 Q1 39.4Kad bi čovjek bio postavljen na prijestolje, to bi skretalo umove naroda od Boga. Više bi se pouzdavali u ljudsku snagu, a manje u božansku moć, a pogreške njihovog kralja vodile bi ih u grijeh i odvajale narod od Boga.

TAM1897 Q1 39.5Stoga su rekli Samuelu: “Postavi nam kralja da nam sudi kao što je to kod svih naroda.”

TAM1897 Q1 39.6Sada ću ponovno citirati iz djela “Patriarsi i proroci”, još jedan odlomak koji se proteže sve do danas:—

TAM1897 Q1 39.7I danas [Gdje to vodi?—Do sadašnjosti.] među priznatim Božjim narodom postoji čežnja da se prilagode svjetovnim običajima i navikama. Kako se udaljavaju od Gospodina, postaju ambiciozni za dobitke i počasti svijeta. Kršćani neprestano nastoje oponašati običaje onih koji štuju boga ovoga svijeta. Mnogi potiču da se udruživanjem s ljudima svijeta i prilagođavanjem njihovim običajima mogu snažnije utjecati na bezbožnike.

TAM1897 Q1 39.8To je ono što je Izrael rekao.

TAM1897 Q1 39.9Ali svi koji slijede taj put time se odvajaju od Izvora svoje snage. Postajući prijatelji svijeta, oni su neprijatelji Boga. Radi zemaljske prednosti žrtvuju neizrecivu čast kojoj ih je Bog pozvao, a to je da objavljuju vrhunac onoga koji nas je izveo iz tame u svoju čudesnu svjetlost.— “Patriarsi i proroci”, poglavlje 59, odlomak 13.

TAM1897 Q1 39.10Sada čitam dalje o Izraelu ondje davno:—

TAM1897 Q1 39.11“Poput svih naroda.” Izraelci nisu shvaćali da je u tom pogledu biti drukčiji od drugih naroda bila posebna povlastica i blagoslov. Bog je odvojio Izraelce od svih drugih naroda da bi ih učinio svojim posebnim blagom. Ali oni su, zanemarujući tu visoku čast, žarko željeli oponašati primjer pogana.

TAM1897 Q1 39.12Još čitam iz djela “Patriarsi i proroci:”—

TAM1897 Q1 39.13Dani najvećeg prosperiteta Izraela bili su oni u kojima su priznavali Jehovu za svoga Kralja — kada su zakoni i vlast koje je uspostavio smatrani nadmoćnima nad zakonima i vlašću svih drugih naroda.

TAM1897 Q1 39.14Kad Božju vlast i zakon smatram nadmoćnima nad vlastima i zakonima svih drugih naroda, kako mogu imati ikakve poslove s drugim narodima? Pa ako moram uspostaviti nešto poput drugih naroda da bih samoga sebe upravljao, da bih se držao na pravom putu, i one oko sebe koji su poput mene, smatram li onda Božju vlast i zakone nadmoćnima onima koje ću sam stvoriti? A kad njegove zakone smatram ne nadmoćnima onima koje ću stvoriti, gdje me to onda stavlja?

TAM1897 Q1 39.15(Glasovi) Iznad Boga.

TAM1897 Q1 39.16Baš kao i drugi papa; baš kao Nimrod — stavljam se na mjesto Boga. Nijedan čovjek ne može sebe staviti na mjesto Boga, a da sebe ne stavi iznad Boga.

TAM1897 Q1 39.17Uz to sam napisao ono što ćete prepoznati kao istinu:—

TAM1897 Q1 39.18Ali sve je to sada bilo zaboravljeno, u njihovoj čvrsto zauzetoj namjeri da imaju kralja, vladu, državu, poput svih naroda. Suprotno izričitoj Gospodnjoj volji, Izrael će biti ubrojen među narode.... O, da je Izrael u svoje vrijeme spoznao ono što se tiče njegova mira! O, da su vjerovali Gospodinu i dopustili da on zna, bolje od njih, put kojim su trebali ići za svoje dobro! Ali protiv njegova najsnažnijeg zagovaranja i najsvečanijeg upozorenja zatvorili su uši i otvrdnuli srca te su tada i ondje započeli put koji je, neizbježnom logikom, vodio do njihova uništenja i kao naroda i kao naroda izabranog.

TAM1897 Q1 39.19Tako se dogodilo da su se plemena podijelila – deset i dva. Što je bilo s deset plemena? – Imali su neprekidan niz otpadništva, sve dok nisu uzviknuli: “Nemamo kralja.” Tada im se Gospodin javio po proroku Hošeji i rekao: “Ja ću vam biti Kralj; vratite mi se, Izraele, pobjegao si od mene; ja ću vam biti Kralj.” Ali nisu htjeli vratiti se; odvedeni su u ropstvo i zauvijek su propali.

TAM1897 Q1 39.20Kad je to učinjeno, o Judi je napisano po Hošeji: “Juda još vlada s Bogom i vjeran je zajedno sa svetima.” Ali znate da je Juda koračao korak po korak, silazeći putem apostazije, sve dok ne dođe riječ: “Ukloni dijademu i skini krunu: ovo više neće biti isto: uzdigni onoga tko je nizak, a ponizi onoga tko je visok. Preokrenut ću, preokrenut ću, preokrenut ću je: i više neće biti, dok ne dođe onaj kome pripada; i njemu ću je dati.”

TAM1897 Q1 39.21Gospod je morao dopustiti pogancima da vladaju njegovim vlastitim narodom. I kad ih je Gospod, po pogancima, po vlasti poganskih naroda, sačuvao sve dok im sam nije došao, oni su i dalje vikali riječi koje su izgovorili u dane Šaulove: “Ne! Već ćemo imati kralja.” A kad Krist ne htjede biti njihov kralj, razapeli su ga i povikali: “Nemamo kralja osim cara.”

TAM1897 Q1 40.1Kada su, unatoč protivljenju Gospodnjem preko Samuela, povikali: “Ne; nego ćemo imati kralja nad sobom”, u tom je poviku Gospodin čuo, i sada je svima lako čuti, njihov konačni povik protiv njega – “Nemamo kralja osim Cezara”. Odbacivši Boga da bi bili “kao svi narodi”, postali su poput svih naroda koji su odbacili Boga.

TAM1897 Q1 40.2Vik koji su izrekli protiv Krista pred Pilatom bio je sadržan u onom izviku iz dana Šaulovih: “Hoćemo kralja”, a Bog ga je čuo. To je logika stvari i nema joj se moći pobjeći. A ako bismo joj vi i ja htjeli pobjeći, moramo se obratiti Bogu svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom. Moramo izaći iz svoje zemlje, od svoje rodbine i iz kuće svoga oca. Moramo okrenuti leđa Egiptu, čak i ako smo na pragu prijestolja zemaljske vlasti; moramo se od toga povući, okrenuti mu leđa, sve to napustiti i obratiti se Bogu u živoj vjeri; a onda moramo živjeti sami i ne biti ubrajani među narode.

TAM1897 Q1 40.3Tako vidite da je Bog uvijek poučavao svoj narod i narode da vječno spasenje njegova naroda i svakog čovjeka ovisi o potpunoj odvojenosti crkve i države u srcu.