Egipat i Izrael

TAM1897 Q1 20.8Propovijed održana u četvrtak navečer, 4. ožujka 1897. Objavljeno u biltenu Generalne konferencije, Prvo tromjesečje, 1897., sv. 2, br. 1, str. 20-26.

TAM1897 Q1 20.9Naša prva lekcija dala nam je podrijetlo države; uspostavu prve u povijesti. Naša druga lekcija dala nam je prvi primjer odvajanja crkve i države u povijesti. U to rano vrijeme Gospod je jasno naznačio koliko potpuno odvajanje između crkve i države treba biti. Slijedit ćemo oboje večeras, sve dok se ponovno ne susretnu, u istoj zemlji.

TAM1897 Q1 20.10Nimrod je bio sin Kusha; Kush je nastanio Etiopiju; Kush je bio sin Hama; a Egipat je bio zemlja Hama. Tako rodoslov Nimroda pratimo izravno do Egipta; i njegov primjer također možemo pratiti do Egipta. Iako je Nimrod bio prvi čovjek koji je nosio kraljevsku krunu, prvi koji je nosio titulu i ustoličio kraljevsku vlast, ipak je u Egiptu to Nimrodovo primjer u svim svojim fazama najpotpunije slijeđen i najpotpunije uspostavljen.

TAM1897 Q1 20.11U Egiptu nije bilo kralja sve do vremena nakon Nimroda; ne prije nego što je on prisvojio mjesto i ovlast kralja. Jer, sjećate se, kada je Nimrod to učinio, bilo je to protiv Boga, protiv ljudske predodžbe o Bogu i protiv njihovog znanja o njemu. U to su vrijeme ljudi znali da Nimrod time zauzima mjesto Boga; a njegovo ime ukazuje na tada prevladavajuća gledišta o tom činu. U Egiptu se slijedila ista praksa. Egipatski zapisi potvrđuju da su prvi vladari Egipta bili bogovi, zatim polubogovi, a nakon njih sami kraljevi koji su bili ljudi.

TAM1897 Q1 20.12Tako vidite da je u toj zemlji postupak bio identičan onome u Šinearu. U Egiptu je kralj namjerno i otvoreno, sa svoje strane, zauzimao mjesto boga za narod. Narod ga je tako i smatrao. Sunce je bio bog; egipatski kralj bio je sin sunca. On je bio Bog za narod. Narod je živio o njegovu dahu. On je bio njihov dah života. Svoje su duhove crpili iz njega. Za njih je on bio “darovatelj života, nalik vječnom suncu”. (Vidi “Carstva Biblije”, pog. 7, od. 27, 38, 43, 44, 49, 64, 71-83, 96, 102; pog. 14, od. 15, 16.) Tako u Egiptu kralj nije bio samo predstavnik, namjesnik boga; on je bio utjelovljenje Boga. Božji život prebivao je u kralju i dolazio je preko kralja do naroda. Tako je kralj bio život narodu jer je u njemu bio predstavljen veliki sveprožimajući bog, sunce. Nije bilo božanskog atributa koji kralj nije predstavljao narodu. Takav je bio sustav kraljevstva i vlasti u drevnom Egiptu.

TAM1897 Q1 21.1Sada se vratimo u Kaldeju kada je Bog odvojio crkvu od države, kao što čitamo u prethodnoj lekciji, kada je rekao Abrahamu: “Iziđi iz svoje zemlje, iz svojega roda i iz očeve kuće u zemlju koju ću ti pokazati.” I imajte na umu da Gospodin nije pokazao Abrahamu tu zemlju sve dok se nije odvojio od posljednjeg od svoje rodbine. Abraham se najprije odvojio od svoje zemlje; drugo, od očeve kuće; i treće, od svoje rodbine. Tek nakon što je Lot otišao u dolinu Sodomsku, Bog je pokazao Abrahamu tu zemlju. Postanak 13, 14. – 15. Kad je Božji poziv upućen Abrahamu, i on se odvojio od svoje zemlje — srcem i dušom i svime — i od očeve kuće i od svega svojta, i stajao je ondje gdje ga je Gospodin htio, tada mu reče Gospodin: “Podigni sada svoje oči i pogledaj od mjesta gdje si, prema sjeveru i jugu, i istoku i zapadu; jer sav zemljište koje vidiš, tebi ću ga dati i potomstvu tvome zauvijek.” Dat ću ga u vječno posjedovanje.

TAM1897 Q1 21.2Sada vas pitam, kad je Bog rekao Abrahamu da podigne oči i pogleda, je li Abraham vidio više nego što bi vidio da je podigao oči bez Božje zapovijedi?

TAM1897 Q1 21.3(Skupština) Da.

TAM1897 Q1 21.4Dakle, vidio je nešto što ne bi mogao vidjeti da mu Bog nije rekao da pogleda. I kada mu je Bog rekao da podigne oči i pogleda, ono što je vidio bila je zemlja koju mu je Bog obećao. U to je vrijeme Bog pokazao Abrahamu obećanu zemlju, i to je bila zemlja u koju ga je Gospodin pozvao. Nije mu je dao u to vrijeme, “Ne, ni da stane nogom na nju: ipak je obećao da će mu je dati u posjed, i njegovu potomstvu nakon njega.” I on je neprestano gledao prema onoj nebeskoj zemlji; zemlji koja ima grad s temeljima, čiji je graditelj i tvorac Bog. Ondje je bilo “obećanje da će biti nasljednik svijeta”; i Abraham ga je primio “po pravednosti vjere”. Onda, kada je Bog rekao Abrahamu da pogleda na nju i da će mu je dati njemu i njegovu potomstvu u vječno vlasništvo, što je vidio? Svijet?

TAM1897 Q1 21.5(Glasovi) On je vidio svijet koji dolazi.

TAM1897 Q1 21.6I to je zemlja koja mu je od tada pripadala. “A ako ste vi Kristovi, onda ste Abrahamovo sjeme i nasljednici prema obećanju.” I to je vaša zemlja i moja. I o, pomislite samo kakve uske, kakve posve nečasne ideje mora imati onaj tko je zadovoljan bilo kojom drugom zemljom, ili ima sklonost prema bilo kojoj drugoj zemlji, ili gaji bilo kakvu privrženost prema bilo kojoj drugoj zemlji. Kako to itko može činiti, kada ima oči uprte u onu zemlju koju mu je Bog pokazao i u koju ga poziva!

TAM1897 Q1 21.7Abraham je umro. Izak je živio i umro. Jakov i njegova obitelj odvedeni su u Egipat, kao što je Gospodin rekao Abrahamu: “Tvoje će potomstvo biti stranac u zemlji koja nije njihova”, a to je bio Egipat. Sada dobro razmislite. Ne zaboravite ovaj izraz koji nam Gospodin daje o Egiptu, jer će biti od koristi u nadolazećim lekcijama. Zemlja u kojoj su trebali biti stranci i služiti Gospodinu bio je Egipat. Ondje su živjeli stotinama godina – u zemlji koja nije bila njihova. I zapamtite da je to bio Egipat kakav smo skicirali, u kojem je kralj bio na mjestu Boga i bio je Bog za narod.

TAM1897 Q1 21.8Osvrnimo se na trenutak na ovu crkvu i vidimo što je Gospodin s njom činio. Pred nama večeras je karta koja nam prikazuje tu zemlju. Ovdje je Kaldeja, odakle je Abram bio pozvan; a on je otišao gore u Mezopotamiju, u Haran, gdje je njegov otac umro. Ondje je bio odvojen od očeve kuće, a zatim je došao u zemlju gdje se razdvojio od Lota.

TAM1897 Q1 21.9Dok je Abram bio u ovoj zemlji, događala se povijest: narodi Istoka osvajali su prema zapadu, sve do granica Egipta. No, do vremena kada je Izrael otišao u Egipat, ili nešto prije toga, Egipatsko carstvo bilo se proširilo na cijelu ovu istočnu zemlju. Protezao se preko cijelog Egipta, sve do Etiopije, obuhvaćajući cijelu južnu i zapadnu granicu Male Azije sve do Armenije, Asirije i Šineara; tako da je Egipatsko carstvo pokrivalo cijelu istočnu regiju, tada poznati svijet. Egipatsko carstvo, u svoje vrijeme, bilo je univerzalno kao što je rimsko bilo u svoje vrijeme, ili bilo koje od drugih naroda koji su uslijedili.

TAM1897 Q1 21.10Dok je povijest stvarana na Istoku, a kraljevi tih zemalja osvajali su zapadnu regiju sve do granica Egipta, Bog je uselio svoju crkvu u zemlju Kanaan kako bi održao živu spoznaju pravog Boga među narodima koji su ondje prolazili i vraćali se. I kada se egipatsko kraljevstvo proširilo po cijeloj toj zemlji, a sjedište svjetskog carstva bilo je u samom glavnom gradu Egipta, Bog je uveo svoj narod u Egipat, kako bi se poslanici i upravitelji svih naroda, prolazeći iz svih tih zemalja k vrhu svoje vlasti, koji je bio Egipat, našli u doticaju s Božjim narodom.

TAM1897 Q1 21.11U Egiptu je Gospodin smjestio svoj narod u Gosenu, na prijelazu između tih poganskih naroda i glavnog grada Egipta, kako bi narodi, njihovi poslanici i upravitelji, prolazeći kroz Gosen, zemlju u kojoj je živio Božji narod, obratili pozornost na istinitog Boga.

TAM1897 Q1 22.1U Egiptu je također Josip bio uz prijestolje, tako da su se ambasadori koji su dolazili u Egipat morali sastati s Josipom, koji bi im prenio spoznaju o pravom Bogu. Nakon Josipove smrti, spoznaja o Josipu i njegovom utjecaju ostala je u egipatskoj prijestolnici sve do Mojsija. Tada je Mojsije bio u palači i uz prijestolje. Ne samo uz njega kao što je bio Josip; Mojsije je stajao na prvom koraku do prijestolja, jer je bio sin Faraonove kćeri. Faraonova kći bila je faraonova žena; a Mojsije, kao sin faraonove kćeri, bio je dvostruko legitimni nasljednik prijestolja. Da faraonova žena nije bila njegova kći, njezin posvojeni prvorođenac bio bi nasljednik prijestolja. Štoviše, da je faraon imao drugu ženu i nikakvu drugu djecu, njegova bi kći bila nasljednica prijestolja. No, budući da je faraonova kći bila faraonova žena, njezin je posvojeni sin bio dvostruki nasljednik prijestolja. Njegovo pravo na nasljedstvo prijestolja Egipta, koje je tada bilo prijestolje svijeta, nije se dovodilo u pitanje.

TAM1897 Q1 22.2U to je vrijeme egipatski kralj imao oko osamdeset godina, tako da je postojao samo mali razmak između Mojsija i njegova dvostruko zakonitog mjesta na prijestolju te posjedovanja sve moći egipatskog Carstva koje je obuhvaćalo svijet. I u to se vrijeme približilo vrijeme obećanja koje je Bog zakletvom dao Abrahamu, i Mojsije je u to vjerovao, te je stoga namjerno i u potpunosti odbio prijestolje i svu moć i slavu Egipta — “odbio je biti nazvan sinom faraonove kćeri.”

TAM1897 Q1 22.3Mojsije je vjerovao da se približilo vrijeme obećanja koje je Bog zakletvom dao Abrahamu. I, usput, bolje bismo odlučili vjerujemo li u to; jer ako smo sigurni da vjerujemo, vidjet ćemo više u Mojsijevoj vjeri u to. Okrenite se na Djela apostolska 7,17:—

TAM1897 Q1 22.4Kad se približilo vrijeme obećanja koje je Bog zakletvom dao Abrahamu, narod je rastao i množio se u Egiptu.

TAM1897 Q1 22.5U vrijeme kada se rodio Mojsije, faraon je pomislio uništiti narod kako se ne bi množio i postao toliko moćan da bi mogao izaći iz zemlje. Poanta je u tome da Egipat nije imao samo Židove kao strance, nego je imao mnoštvo stranaca — zarobljenika koji su dovedeni iz drugih zemalja u Egipat. Tako je u to vrijeme otprilike jedna trećina stanovništva Egipta bila stranaca. Hebrejska riječ koja označava da se narod umnožio znači da su se “rojili” poput pčela ili riba. Kada je faraon vidio da se narod tako obilno umnožava, a zemlja je osim toga bila prepuna stranaca, uplašio se da će se pobuniti i zauzeti zemlju kako bi otišli iz nje.

TAM1897 Q1 22.6Još jedna stvar koja je dovela do toga bila je da je, dok je Izrael bio u Egiptu, a Egipatsko carstvo obuhvaćalo cijeli Istok, državna vlast nastojala prisiliti cijelo carstvo da obožava samo sunce. Različiti oblici obožavanja sunca prožimali su to carstvo, ali je svom snagom carstva nastojan da se iskorijeni svaki oblik obožavanja sunca osim golog diska sunca na nebu ili pred sobom postavljenog prikaza diska sunca. Izraelci, naravno, nisu poslušali tu zapovijed. Nisu htjeli obožavati sunce. Oni su stajali za Božju istinu, a njihovo je postupanje bilo nešto što je sada još uvijek bilo na umu ovog kralja. Bio je to drugi kralj koji je pokušao nametnuti obožavanje sunca; ali kad je ovaj kralj došao na vlast, ta mu je stvar bila na umu i bila je temelj na kojem je mogao zaključiti da bi, ako ovaj narod dobije priliku, poveli u bijegu iz zemlje.

TAM1897 Q1 22.7Iz tog vremena zapis ne bilježi samo da “se narod povećao i umnožio”, nego i da se “približilo vrijeme obećanja koje je Bog zakleo Abrahamu”. Koje je obećanje Bog zakleo Abrahamu? Koje je bilo Božje obećanje Abrahamu? — Da će mu dati zemlju koju je vidio. Koja je to zemlja bila?

TAM1897 Q1 22.8(Glasovi) Svijet.

TAM1897 Q1 22.9Koji svijet?

TAM1897 Q1 22.10Svijet koji dolazi.

TAM1897 Q1 22.11To su riječi Stjepana: “Približilo se vrijeme obećanja, koje je Bog zakleo Abrahamu.” Je li se približilo? Vjerujete li u to? Vjerujete li da se približilo vrijeme da Bog da Abrahamu onu zemlju koju mu je pokazao? Piše: “Abrahamu.” Drugi bi bili ondje, ali bilo je Abrahamu. Ne nekome drugome bez Abrahama; nego Abraham i njegovo sjeme. “Ne kaže: ‘I sjemenima’, kao da ih je mnogo, nego kao da je samo jedno: ‘I sjemenu tvome’, a to je Krist.”

TAM1897 Q1 22.12Je li dakle bilo blizu vrijeme obećanja, kada će Bog dati Abrahamu i Kristu onu zemlju koju je pokazao Abrahamu? Ne pitam jeste li o tome ikada prije razmišljali ili ne. Pitam vjerujete li onome što je napisano. Neću pokušati to objasniti. To ne treba objašnjavati kada jednom povjerujemo, jer tako piše. Dovoljno dobro znate, bez pozivanja na stihove, iz svog poznavanja Biblije, da je Bog svaki put dao ovo obećanje Abrahamu i njegovu sjemenu. Nikada sjemenu bez Abrahama. Nikada Abrahamu bez sjemena — i “ne mnogim sjemenima”, nego tvome sjemenu. Dakle, kada se približilo vrijeme obećanja da se to da Abrahamu, kome drugome je ono došlo? — Kristu. Kako je trebalo doći Abrahamu? — Po Kristu.

TAM1897 Q1 22.13S. H. Lane.—Kad je obećanje ponovljeno Izaku i Jakovu, nije li jezik bio isti?

TAM1897 Q1 22.14Da. Uvijek je bilo isto.

TAM1897 Q1 22.15S. H. Lane.—Onda bi se postavilo pitanje: je li Abraham morao biti ondje da bi ispunio Stjepanovu izjavu?

TAM1897 Q1 23.1Da, jer se cijelo vrijeme kaže: “Tebi i tvojem potomstvu”. Ali slijede drugi stihovi koji to čine izričitim.

TAM1897 Q1 23.2Samo riječ sada. Jakov je umro u Egiptu, prenesen je u zemlju i ondje je pokopan. Josip je umro u Egiptu, ali je rekao: “Ne pokapajte me; čak ni u zemlji.” Josip nije htio da ga odvedu u Palestinu, gdje je Jakov prenesen i ondje pokopan. Josip je rekao: “Bog će vas posjetiti.” Čuvajte moje tijelo, i kada vas Bog posjeti, iznesite me sa sobom. Iznesite moje kosti sa sobom. I tako su i učinili. I kada stignu u zemlju, koja je to zemlja bila koju je Bog mislio u obećanju Abrahamu?

TAM1897 Q1 23.3(Skupština) Svijet koji dolazi.

TAM1897 Q1 23.4Zar ne vidite da Josip nikada nije očekivao da bude pokopan u ovom svijetu?

TAM1897 Q1 23.5Pogledajte na ovo na drugi način. Riječ je da se “približilo vrijeme obećanja koje je Bog zakleo Abrahamu”. Bog se zakleo da će Abrahamu dati zemlju koju mu je pokazao, u vječno posjedovanje. Ali Abraham je sada bio mrtav i bio je mrtav već stotinama godina. Kako je, dakle, Bog mogao dati zemlju Abrahamu kad je bio mrtav? Očito nije mogao. Dakle, budući da je Bog zakleo da će dati zemlju Abrahamu; budući da je sada bio blizu onaj čas koji je Bog zakletvom obećao Abrahamu; i budući da je Abraham sada bio mrtav, sigurno mu se zemlja nije mogla dati dok je bio mrtav; i jednako je sigurno da je bio blizu čas kada će Abraham uskrsnuti od mrtvih, da mu Bog može dati zemlju koju mu je zakletvom obećao za vječno posjedovanje. Stoga, zar ne vidite zašto Josip nije dopustio da se njegovo tijelo pokopa — čak ni u zemlji Kanaanskoj, kao što je bilo s Jakovom? Istina je da je Josip vjerovao da je blizu vrijeme koje je Bog zakletvom obećao Abrahamu da će mu dati zemlju, te je Josip očekivao da će ući u baštinu zajedno s Abrahamom.

TAM1897 Q1 23.6(Glas) Zar se to obećanje ne odnosi na obećanje koje je Bog dao Abrahamu, a o kojem je riječ u petnaestom poglavlju Knjige Postanka?

TAM1897 Q1 23.7Da, upravo je to, hvala Gospodinu. Tako je Josip umro, balzamiran u Egiptu i stavljen u lijes, i kad je Izrael izašao iz Egipta, Josipove su kosti nosili sa sobom četrdeset godina u pustinji; i sve to vrijeme Josipov je leš bio s njima, pred njihovim očima, dan za danom, i bio je prijekor njihovoj nevjeri.

TAM1897 Q1 23.8Mnogi ljudi, primijetio sam, čitajući taj stih iz Stjepanove besjede, tumače ga na ovaj ili onaj način, umjesto da vjeruju onome što piše, umjesto da pogledaju obećanje koje je Bog dao Abrahamu i na koje mu se zakleo, da će mu dati zemlju koju mu je pokazao. Ali zar niste složili da je zemlja koju je Bog pokazao Abrahamu bila svijet, i ne ovaj svijet, nego svijet koji dolazi? To je zemlja koju mu je Bog zakletvom obećao dati; i to je zemlja koju je on iščekivao. To je zemlja koja je imala grad koji je on iščekivao, čiji je graditelj i tvorac Bog. I nije ni pomišljao na priliku da se vrati u onu drugu zemlju, iz koje je izišao.

TAM1897 Q1 23.9Svo vrijeme je Božja zakletva bila da će tu zemlju dati Abrahamu i njegovu sjemenu. Nemojte dodavati “sjemena” kad ih je Bog izbacio; nemojte dodavati “s” kad ih je Bog odvojio. “Ne kaže: I sjemenima, kao od mnogih; nego kao od jednoga: I sjemenu tvome, koji je Krist.” Bilo ih je mnogo, to je istina. Tri milijuna je izašlo iz Egipta, ali to nisu oni o kojima je Bog govorio kada je rekao: “Tebi i tvome sjemenu”, koje je “kao od jednoga” i “koje je Krist”. Vidite li to? Ne dopustite da vam mnoštvo Izraela uđe u misli dok čitate riječi: “Tebi i sjemenu tvome.” Kada Bog ukloni “s”, mi ga uopće ne smijemo vratiti. Ne smijemo ga staviti tamo čak ni u mislima. Tko je bio sjeme? – Krist. Kad kaže: “Tebi i tvome sjemenu”, ti i ja ne smijemo to čitati na drugi način nego: tebi i Kristu ću to dati, kao vječno posjedovanje. Ne smijemo tamo staviti nikoga drugoga osim Krista, osim kroz Krista. Tebi i Kristu ću to dati.

TAM1897 Q1 23.10Stjepan kaže da se “približilo vrijeme obećanja koje je Bog zakleo Abrahamu”. Stjepan je to izvukao iz Biblije. Želim da vidite da to nije bila posebna nadahnuća Svetoga Duha dana Stjepanu baš tada, nego je sve već bilo u Bibliji, a Sveti Duh je to dao ostalima preko Stjepana, podsjetivši ga na stvari koje je prije pročitao u Bibliji. Molim vas, otvorite šesto poglavlje Izlaska. To je tako jasno u Svetom pismu da ga nema mogućnosti zaobići tumačenjem. Ovo je vrijeme oslobođenja Izraela, i Gospodin će to učiniti. Izlazak 6,1-5:—

TAM1897 Q1 23.11Tada reče Gospodin Mojsiju: “Sad ćeš vidjeti što ću učiniti Faraonu: jer će ih pustiti odande snažnom rukom i snažnom rukom će ih istjerati iz svoje zemlje.” I Bog progovori Mojsiju i reče mu: “Ja sam Gospodin. I ukazao sam se Abrahamu, Izaku i Jakovu kao Bog Svemogući, ali po imenu svome, Jahve, nisam im bio poznat.” I ja sam također uspostavio svoj savez s njima da im dam zemlju kanaansku, zemlju njihovog hodočašća, u kojoj su bili stranci. I ja sam također čuo jecaje sinova Izraelovih, koje Egipćani drže u ropstvu; i ja sam se sjetio svojega saveza.

TAM1897 Q1 23.12Koji je bio njegov savez?—Da im da zemlju. Što je zemlja predstavljala? Što je ona bila?—Zemlja, svijet, koji je Gospodin pokazao Abrahamu i zakleo se da će mu ga dati u vječno vlasništvo.

TAM1897 Q1 24.1(Glasovi) Svijet koji dolazi.

TAM1897 Q1 24.2Sada on kaže: “Sjetio sam se saveza svojega.” Što je to značilo? “Sjetio sam se saveza svojega.” Je li ga zaboravio?—Ne; nego da je sada došlo vrijeme da učini ono što je obećao. Sjećate se da u osamnaestom poglavlju Otkrivenja stoji:—

TAM1897 Q1 24.3I čuh drugi glas s neba kako veli: Izađite iz nje, narode moj, da ne budete suučesnici u njezinim grijesima i da ne primite od nje njezinih rana. Jer su njezini grijesi dospjeli do neba i Bog se sjetio njezinih nepravdi. Uzvrati joj onako kako je i ona vama uzvratila i udvostruči joj dvostruko prema njezinim djelima: u čaši koju je napunila, napunite joj dvostruko. Koliko se uzvisila i raskošno živjela, toliko joj dajte muke i žalosti: jer u srcu svojemu govori: ‘Sjedim kao kraljica, nisam udovica i neću vidjeti žalosti.’ Zato će njezine kazne doći u jedan dan: smrt, žalovanje i glad; i sasvim će biti spaljena ognjem: jer je silan Gospodin Bog koji je sudi.

TAM1897 Q1 24.4Kad se Bog sjeti njezinih nepravdi, došao je čas njezine osude. Kad se sjetio svojega saveza, kakav je čas došao?—Došao je čas da se ispuni zavjet. A koji je bio savez s Abrahamom, Izakom i Jakovom?—Bio je to savez da im se da ta zemlja u vječno posjedovanje, i da se da njima i njihovom sjemenu. A tko je bilo sjeme?—Krist.

TAM1897 Q1 24.5Zato reci sinovima Izraelovim: Ja sam Gospodin i izvest ću vas ispod jarma Egipćana, i izbavit ću vas iz njihovog ropstva, i otkupit ću vas pružene ruke i velikim sudovima: i uzet ću vas za svoj narod i bit ću vam Bog, i znat ćete da sam Jahve, Bog vaš, koji vas izvodi iz egipatskih jarma.

TAM1897 Q1 24.6Da je Izrael u to povjerovao, bi li ikada trebali sklopiti taj savez na Sinaju? Prije nego što ih je uopće izveo iz Egipta, rekao je: “Ja ću biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Znat ćete da sam ja Gospodin.”

TAM1897 Q1 24.7I uvest ću vas u zemlju o kojoj sam se zakleo da ću je dati Abrahamu, Izaku i Jakovu, i dat ću vam je u baštinu. Ja sam Gospodin.

TAM1897 Q1 24.8“Približilo se vrijeme obećanja koje je Bog zakleo Abrahamu.” Uvest ću te u zemlju koju ti se kunem dati. Što je, dakle, to obećanje? U koju je zemlju Bog htio uvesti Izraela? Koja je zemlja bila za njih? — Svijet koji dolazi. Sada nemojte pokušavati sve ovo objasniti. Nemam objašnjenje za to. Tu je ono što riječ kaže i vjerujem u to. Ne treba to objašnjavati. Potrebno je samo vjerovati. Ne, nemojte ni samima sebi pokušavati to objasniti. Ako vam je to novo, ako ste o tome imali drugačije ideje, nemojte ih pokušavati uskladiti s ovim. Pustite ih sve i vidite što ovo kaže.

TAM1897 Q1 24.9Ponovno pitam. Koja je to zemlja koju je Bog zakleo da će dati Abrahamu, Izaku i Jakovu?

TAM1897 Q1 24.10(Zbor) Svijet koji dolazi.

TAM1897 Q1 24.11Hoćete li se toga držati? Prije ste se složili da je to ispravno. Ne odustajmo od toga sada, radi naših duša.

TAM1897 Q1 24.12(Glas) Bi li im došlo otkupljenje?

TAM1897 Q1 24.13Da; otkupljenje bi došlo njima. Otkupljenje bi došlo svijetu. Sve bi to došlo. Ali došlo bi na drugačiji način nego što je došlo. Svijet bi imao drugačije iskustvo od onog koje je imao. Propuštamo to kada gledamo na iskustvo koje su oni imali i mislimo da ih je Bog na to pozvao. Imali su to strašno iskustvo jer nisu vjerovali onome na što ih je Bog pozvao. I, braćo, ako vi i ja danas gledamo na ove stvari koje su tada bile postavljene pred Izraelom, onako kako su ih oni gledali, učinit ćemo sada isto što je Izrael tada učinio. Izrael tada nije vidio što je Bog za njih imao, i stoga nisu dobili ono što je on za njih imao. Sada, ako vi i ja u tim stvarima ne vidimo više nego što je Izrael vidio, nećemo dobiti više nego što je Izrael dobio. Ako gledamo na te stvari kao što je Izrael tada gledao, sigurno ćemo učiniti danas isto što je Izrael tada učinio.

TAM1897 Q1 24.14I nama je evanđelje propovijedano, kao i njima; ali riječ koja je propovijedana nije im koristila, jer nije bila združena s vjerom u onima koji su je čuli. Stoga se bojmo da, premda nam je ostavljeno obećanje da ćemo ući u njegov odmor, netko od vas ne bi izgledao kao da nije uspio ući u taj odmor.

TAM1897 Q1 24.15Hoće li nam to sada koristiti ako se pomiješa s vjerom u nama koji slušamo? Neka Bog ne dopusti da se iskustvo Izraela ponovi u nama. Ovo nam je stavljeno pred nas kako bismo se spasili.

TAM1897 Q1 24.16Pogledajmo što oni nisu vidjeli jer nisu vjerovali Bogu. Pogledajmo što je Bog imao za njih i posegnimo za tim, umjesto da gledamo na stvari kao što su oni gledali i da ne uspijemo dobiti to kao što oni nisu uspjeli.

TAM1897 Q1 24.17Obratite se na petnaesto poglavlje Izlaska i tamo ćete to vrlo jasno pročitati. Kad je Izrael izašao iz Egipta i prešao Crveno more, u trinaestom stihu nalaze se ove riječi:—

TAM1897 Q1 24.18Ti si u svojoj milosti izveo narod koji si otkupio: vodio si ih svojom snagom do svog svetog prebivališta.

TAM1897 Q1 24.19Ovo poglavlje je pjesma Mojsijeva. Oni koji stoje na gori Sion i pobijede zvijer i njezin lik i broj njezina imena, pjevaju pjesmu Mojsijevu. Ne pjesmu po uzoru na tu. Ne pjesmu nalik njoj. Već oni pjevaju pjesmu Mojsijevu. To petnaesto poglavlje Izlaska naša je pjesma.

TAM1897 Q1 24.20Kamo ih je Bog namjeravao odvesti?—U svoje “sveto prebivalište”. Gdje je bilo to sveto prebivalište?

TAM1897 Q1 24.21(Zbor) “Grad koji ima temelje, čiji je graditelj i tvorac Bog.”

TAM1897 Q1 24.22Još. “Narodi će čuti i uplašiti se; žalost će obuzeti stanovnike Palestine.”

TAM1897 Q1 24.23E. J. Waggoner.—Doista je tako bilo.

TAM1897 Q1 24.24Naravno da jesu. Kad su došli do te granice, knezovi Edomski se zadiviše. “Na moabite junačne obuzet će drhtavica; svi stanovnici kanaanski rastopit će se.” Što je trebalo biti sa stanovnicima?

TAM1897 Q1 25.1(Glasovi) Trebali su se rastopiti.

TAM1897 Q1 25.2E. J. Waggoner.—Već jesu.

TAM1897 Q1 25.3Upravo kad su stigli tamo, Izrael je upitao: “Hoćete li nam dopustiti da prođemo kroz vašu zemlju?” Što su rekli?—“Ne, gospodine.” Nije im bilo dopušteno stupiti na njihovu zemlju. Ali da su išli ravno od Crvenog mora do granica Edoma, sav bi se Edom zatekao nepomičan u čudu dok ne bi prošli. O Izraele, još uvijek nisi shvatio što je Izrael tada propustio. Braćo, kad otkrijemo što je Izrael tada propustio, to će nam dati nadahnuće koje će donijeti Božju moć i mi ćemo u to povjerovati.

TAM1897 Q1 25.4Plaš i strah obuzet će ih; od veličanstva ruke tvoje bit će nepomični kao kamen; dok tvoj narod ne prijeđe, o Gospodine, dok ne prijeđe narod koji si otkupio.

TAM1897 Q1 25.5Što će učiniti s njima? “Uvest ćeš ih i posaditi na goru svojega nasljedstva.” Čije nasljedstvo? — Gospodnje. Ali “Bog, koji je u razna vremena i na različite načine govorio nekada ocima po prorocima, u ovim je posljednjim danima govorio nama po Sinu svojemu, kojega je postavio nasljednikom svega.” Tko je vodio Izrael?—Bog. U što?—“U tvoje naslijeđe;” ne naše—tvoje. “A ako ste vi Kristovi, onda ste Abrahamovo sjeme i nasljednici prema obećanju.” “Tvoje naslijeđe, o Gospodine.” To nije sve. “Uvest ćeš ih i posaditi na gori svoga nasljedstva, na mjestu, o Gospodine, koje si sebi pripremio da u njemu prebivaš.” To nije sve. “U Svetištu, o Gospodine, koje su tvoje ruke utvrdile.” Koje je to svetište koje su Gospodnje ruke utvrdile?

TAM1897 Q1 25.6(Glasovi) Pravo svetište.

TAM1897 Q1 25.7Naravno da jest. “O onome o čemu smo govorili, ovo je sažetak: Imamo takvog velikog svećenika, koji sjedi zdesna prijestolju Veličanstva na nebesima; služitelja svetišta i istinskog šatora, koji je postavio Gospodin, a ne čovjek.” To je sažetak našeg današnjeg razgovora, zar ne? To je ono kamo je Bog želio odvesti Izrael. Ali oni nisu vidjeli. Vidite li? To je mjesto kamo nas on želi odvesti.

TAM1897 Q1 25.8Vidite li da je to ono mjesto kamo je Bog tada želio odvesti Izrael? Ako vidite, bit ćete spremni otići na mjesto koje je Izrael propustio. Ali ako mislite da je to bio neki zemaljski svetište koje je čovjek podigao, to je sve što je Izrael vidio i to je sve što ćete i vi vidjeti. I Izrael nije ušao u zemlju, a ni vi nećete. Moramo vidjeti više od onoga što je Izrael vidio, inače nikada nećemo stići dalje od Izraela. Ali zašto Izrael nije vidio više od onoga što je vidio?—Nisu vjerovali. Ali ti i ja moramo sada vjerovati onome u što Izrael tada nije vjerovao, inače nikada nećemo primiti ono što je Izrael propustio. Ali ako vjerujemo onome u što Izrael nije vjerovao, tada ćemo biti uvedeni u baštinu u koju Izrael nije uveden, u šator u koji Izrael nije ušao, u sveto prebivalište Božje, u grad koji ima temelje, čiji je graditelj i tvorac Bog.

TAM1897 Q1 25.9Osamnaesti stih: “Gospodin će kraljevati zauvijek.” On sam želi kraljevati nad njima; više ne faraon; više ne Nimrod; više ne ti idolopoklonici; više ne ti pobunjeni narodi. Bog je želio povesti Izrael u blagoslovljenu zemlju i vladati nad njima ondje zauvijek, ali oni to nisu znali. O, što su propustili jer nisu vjerovali Gospodinu! O, što smo mi propustili svih ovih godina! Jer, kao što ću vam čitati sutra navečer, bili bismo ondje odavno, da smo samo vjerovali Gospodinu. Bog tako kaže i tako je. Večeras nemamo što tražiti u ovom šatoru. Po pravu ovdje uopće nemamo što tražiti, jer u svijetu nemamo što tražiti. Međutim, budući da smo u svijetu, ovo je mjesto za nas. Ali uopće ne bismo trebali biti u svijetu. Odavno bismo trebali biti u kraljevstvu Božjem. To je činjenica, braćo. U Bibliji ima više nego što bismo mogli iznijeti u još jednom satu ovdje, samo o toj jednoj misli.

TAM1897 Q1 25.10Mojsije je u sve to vjerovao. Vjerovao je da je vrijeme ispunjenja obećanja blizu. Ali on je uskoro trebao zauzeti prijestolje Egipta. Trebao je biti kralj. Trebao je vladati; imati dužnost višu od gradonačelnika ili zapisničara bilo kojeg grada. Trebao je vladati ne samo kraljevstvom, već carstvom; carstvom svijeta, i to je bilo njegovo pravo. Po dvostrukom pravu pripadalo mu je. Nije se morao kandidirati. Trebalo mu je pripasti i nije bilo nikoga tko bi osporio njegovo pravo. Bio je to samo jedan korak do prijestolja; samo dok ovaj Faraon ne umre, a imao je gotovo sto godina. Tada bi ovaj Mojsije postao kralj svijeta, jer je Egipatsko Carstvo bilo svjetskih razmjera.

TAM1897 Q1 25.11Izrael je tada također prolazio kroz teškoće. Bio je potlačen, progonjen i prisiljen raditi u pećnicama za opeku. Mojsije je mogao reći: “Sada je naš narod potlačen; progonjen je; pati zbog svoga Boga; ali to neće potrajati dugo, jer je faraon gotovo stogodišnjak i ne može još dugo živjeti. Tada ću uvesti reformu.” Popravit ću ovu vlast. Vladat ću pravedno. Ne kao ovi zli faraoni. Vjerujem u Boga. Kršćanin sam i upravo sam stoga još bolje kvalificiran za vladanje. I ne samo da im je mogao skinuti terete, nego im je mogao dati i dužnosti te upravljati svijetom Božjim narodom. Nije li put bio otvoren? Bio je to samo korak do prijestolja i taj se korak uskoro morao napraviti. Ali pogledajmo što je taj kršćanin učinio u takvim okolnostima. Otvorite jedanaesto poglavlje Poslanice Hebrejima. Pogledajte pomno, pročitajte pažljivo i vidite što piše. Dvadeset četvrti stih:—

TAM1897 Q1 26.1Po vjeri Mojsije, kad odraste, odrekao se priznanja da je sin Faraonove kćeri.

TAM1897 Q1 26.2Što je značilo odbiti da ga nazivaju sinom Faraonove kćeri? — Odbiti biti kralj. Tron je bio ondje. Do njega je bio samo jedan korak. Ali umjesto da se popne i sjedne na prijestolje, on se povukao. Okrenuo je leđa egipatskom prijestolju i svim blagima i užitcima Egipta te je okrenuo lice prema drugoj zemlji; jer bilo je vrijeme da Bog pozove svoj narod iz te zemlje u ovu drugu. Mojsije je vjerovao u Isusa Krista i stoga je vjerovao u odvojenost crkve i države. Stoga se odvojio od države i u potpunosti stao uz crkvu. Bog ga je pozvao iz te zemlje, kao što je najprije pozvao njegova oca Abrahama iz njegove zemlje. Ali to nije sve. Poslušajte: “Izabravši radije trpjeti nevolje s Božjim narodom nego uživati u prolaznim užitcima Egipta?”

TAM1897 Q1 26.3(Skupština) Grijeh.

TAM1897 Q1 26.4Grijeh? Bio je nasljednik prijestolja. Što je to, dakle, bilo, da usmjeri svoj um na prijestolje Egipta, na moć i užitke svijeta i na vladavine svijeta? Što je to bilo?—Grijeh. Piše li tako?

TAM1897 Q1 26.5(Glasovi) Da.

TAM1897 Q1 26.6Vjerujete li u to?

TAM1897 Q1 26.7(Glasovi) Da.

TAM1897 Q1 26.8Je li to tada bio grijeh za Izrael?

TAM1897 Q1 26.9(Glasovi) Da.

TAM1897 Q1 26.10Što je to sada?

TAM1897 Q1 26.11(Glasovi) Grijeh.

TAM1897 Q1 26.12Braćo, postoje neke stvari u Bibliji o kojima bismo trebali razmisliti. “Radije je izabrao trpjeti nevolje s Božjim narodom nego uživati u prolaznim zadovoljstvima grijeha.” Ali ne zaboravite da su zadovoljstva o kojima je ovdje riječ – zadovoljstva grijeha – zapravo zadovoljstva Egipta; zadovoljstva vladanja Egiptom, obnašanja dužnosti u zemaljskoj vlasti, vladanja drugim ljudima. Sve je to trebalo pripasti njemu po pravom porijeklu, po pravu nasljedstva. Nije se morao kandidirati niti tražiti glasove. Prirodno mu je pripadalo. Zapis kaže da bi, da je on prihvatio i uživao u svim tim užicima, uživao u užicima grijeha. Ali on je to napustio. Zašto? “Smatrajući porugu zbog Krista većim bogatstvom od blaga egipatskog.”

TAM1897 Q1 26.13Gdje je Krist bio u odnosu na egipatsku vladu i prijestolje? Je li Krist bio jedno s Egiptom? — Ne. Mogao li je Mojsije imati i Krista i egipatsko prijestolje?

TAM1897 Q1 26.14(Glasovi) Ne.

TAM1897 Q1 26.15Ali mu je prijestolje Egipta pripadalo jednako prirodno kao što lišće otpada s drveća. Nije morao težiti za dužnost. Čak ni da ga nominiraju.

TAM1897 Q1 26.16A. F. Ballenger.—Ili sastaviti peticiju.

TAM1897 Q1 26.17Ne. Nije morao ni naći zastupnika koji bi predsjedniku predao njegovu molbu.

TAM1897 Q1 26.18Pogledajte ponovno na situaciju. Bio je Egipat sa svojim prijestoljem, svojim užitcima i blagom, koji su mu pripadali jednako prirodno kao što lišće otpada s drveta, bez ikakvog osobnog napora s njegove strane. Sve što je trebao učiniti bilo je sjediti skrštenih ruku dok kralj ne umre od starosti, a onda bi sve bilo njegovo. Ipak, radije bi bio s Kristom i trpio porugu zbog njega nego da bude ondje na egipatskom prijestolju. I imajte osobito na umu da je da bi bio s Kristom morao okrenuti leđa prijestolju i svemu bogatstvu i užitku Egipta.

TAM1897 Q1 26.19Sada nemojte reći da sam to ja ubacio, da sam to izmislio. Primijetite što riječ kaže i vidjet ćete da je sve ondje. Zar to doista nije ondje?

TAM1897 Q1 26.20(Glasovi) Da.

TAM1897 Q1 26.21Pročitajmo to još jednom, i bit će vrijeme za kraj za večeras; a onda ćemo sutra navečer ponovno proučavati Izrael:—

TAM1897 Q1 26.22Po vjeri Mojsije, kad odraste, odrekao se da ga zovu sinom Faraonove kćeri; radije je izabrao trpjeti nevolje s Božjim narodom nego uživati u prolaznim užitcima grijeha; smatrajući porugu zbog Krista većim bogatstvom od egipatskih riznica: jer je gledao na nagradu.

TAM1897 Q1 26.23“Približilo se vrijeme obećanja koje je Bog zakleo Abrahamu” da mu da blagoslovljenu nagradu. Mojsije je u to vjerovao i odvojio se od te države, okrenuo je leđa prijestolju, odabravši porugu zbog Krista radije nego svu moć, užitak i slavu Egipta. I ne zaboravite da je morao okrenuti leđa svemu tome kako bi postao sudionik poruge zbog Krista.